Korona i biznis
01. srpanj 2020.

Reindustrijalizacija: Izgleda da ipak nije zgorega nešto i proizvoditi

zelena industrijsa   

Pojam reindustrijalizacije jedan je od onih politekonomskih evergreena koji iskoče svaki put kad netko primijeti da je možda zgodno u ekonomskom portfelju imati i nekakvu konkretnu proizvodnju uz usluge, potrošnju i financijski sektor, što se obično podudara s kriznim situacijama koje redovito ogole ograničenja uslužno-rentijersko-potrošačkoga kapitalizma.

U naletu globalizacijske euforije, naime, mnogima se činilo da je upravo taj oblik svojevrsni prirodni zaključak razvoja kapitalističke ekonomije, no proteklih nekoliko desetljeća definitivno je demantiralo takva razmišljanja. Premještanje proizvodnje u države s jeftinijom radnom snagom rezultiralo je nakupljanjem frustracija u zaboravljenim društvenim skupinama (politički eksplozivno), ranjivošću ekonomija (prevelika ovisnost o drugim državama) i korjenitom promjenom globalnog odnosa snaga (sunce više ne izlazi na zapadu).

Aktualna kriza posebno je razotkrila koliko problematična može biti ovisnost o drugim državama, pa se reindustrijalizaciju sada sve više spominje u paru sa samodostatnošću, koja podrazumijeva oslanjanje na vlastite resurse barem u ključnim sektorima poput prehrane, lijekova, energije i vode.

Tako bi razvijena domaća industrija mogla u dobrim vremenima proizvoditi za izvoz, a u kriznim situacijama ekspresno zadovoljiti osnovne domaće potrebe, no preokrenuti proces koji je uvjetovan vrlo jasnom ekonomskom logikom i traje desetljećima nije tako lako. Štoviše, postavlja se pitanje koliko uopće ima smisla razmišljati o vraćanju izgubljenih industrija premda neki razvoji događaja u posljednje vrijeme sugeriraju mogućnost reindustrijalizacije na novim osnovama.

Cijelu priču o reindustrijalizaciji možete pročitati u novom izdanju tiskanog i digitalnog Lidera.