29. studeni 2019.

Robert Frost Andersen: Mentalitet žrtve ubojica je svakog napretka

Robert Frost Andersen   

Mnogi ne dožive uspjeh koji im je nadohvat ruke zbog straha od neuspjeha i toga da će ih i drugi doživjeti kao neuspjeh. To ih sprječava da poduzmu prvi mali korak koji vodi prema uspjehu, a sâm taj korak već je uspjeh

Robert Frost Andersen, danski poduzetnik i motivacijski govornik, jedan je od glavnih sudionika HR konferencije 'Mistake management' koja će se održati 11. prosinca u organizaciji poslovnog tjednika Lider i Udruge U4HR (Udruga za upravljanje, umrežavanje, učenje i unaprjeđivanja ljudskih prava i potencijala u Hrvatskoj). Govorit će o neuspjehu kao izazovu i tome koliko je dobar kao poticaj. Frost Andersen tvrdi da su dobra strana neuspjeha rast i novo znanje, ali da je najvažnije promijeniti svijest o tome.

Poduzetnik ste, trener i motivacijski govornik s velikim iskustvom i tvrdite da neuspjeh ne postoji. Znači li to da je svaki posao koji ste radili bio uspješan?

– Koja je definicija uspjeha? Zbog načina na koji je naše ponašanje uvjetovano kulturom u kojoj živimo imamo ograničen pogled na uspjeh. Najčešće je to povezano s nečim novčanim, a gotovo se uvijek oslanja na to kako drugi gledaju naša postignuća. U očima drugih on mora biti mjerljiv. Ja to gledam drukčije. Uspjeh je unutarnje stanje. Čim si se usudio pokušati, već si uspio. Vidite, tako se bojimo pogriješiti da ćemo radije stajati sigurno sa strane nego ući u arenu u kojoj je mogućnost vidljivog neuspjeha velika. Takvo stanje uma ili bića u najboljem je slučaju stagnacija, put prema osrednjosti. Mnogi ne dožive uspjeh koji je pred njima zbog straha od neuspjeha i toga da će ih drugi doživjeti kao neuspjeh. To nas sprječava u poduzimanju prvoga malog koraka koji vodi prema uspjehu, a taj je korak upravo uspjeh.

Jesu li svi moji poslovi bili uspješni? Sve u svemu, odgovorio bih na vaše pitanje potvrdno. Kad sam pokretao posao s računalnim igrama 2009., imao sam ideju. Uspjeh, zar ne? Sastavio sam motivirajući poslovni plan koji je privukao novac. Uspjeh, zar ne? Vidite, dvije godine poslije sve sam izgubio. Neuspjeh, zar ne? Mogli biste reći da, tako je, ali iz čega sam najviše naučio? Koji je bio najvažniji događaj u mojem razvoju koji me vodio prema cilju? To je bio neuspjeh, on je bio moj najveći uspjeh.

Bit ćete jedan od glavnih sudionika HR konferencije 'Mistake management' i govorit ćete o tome da je neuspjeh dobar. Znate li da Hrvati ne misle tako?

– Iskreno govoreći, nisam najbolje upoznat s kolektivnim razmišljanjem Hrvata, ali čuo sam da je činjenica koju navodite ovdje široko rasprostranjena u načinu razmišljanja. Koje su posljedice toga? Pa, prvo bih rekao da to vodi u pasivnost kao opće stanje. Neka vrsta apatije u kojoj se igra na sigurno kako biste se uklopili unutar ‘granica’ onoga što se općenito smatra prikladnim. Također, kao što vidim i u mnogim drugim mjestima sa sličnim kulturnim stajalištima, najpametniji i najhrabriji mladi ljudi odlaze u druge države u kojima se više cijeni nagrađivanje za pokušaj i spremnost na neuspjeh sa svrhom postizanja uspjeha. Tako ostaju samo konformisti koji se međusobno ograničavaju i igraju igru osrednjosti. Tim se pitanjem bavim u svojoj najnovijoj knjizi 'The Antidote to Average'. Taj fenomen nije svojstven samo Hrvatskoj, takav način razmišljanja široko je rasprostranjen.

Koje je dobro skriveno u neuspjehu?

– Učenje, razvijanje, rast i širenje. Prvotno, izokrenuto, prastaro značenje te riječi u svakom je jeziku spotaknuti se. Kako smo, dovraga, promijenili tu prekrasnu riječ u nešto potpuno drukčije? Za mene je to nepoznanica! Urođena dobra strana neuspjeha jesu rast i novo znanje. I najvažnije – svijest o tim pitanjima. Pogledajte dijete između prve i druge godine koje uči hodati. Pada i diže se i tako unedogled. Kažete li tom djetetu: ustani, ti mali glupane? Ne, ne kažete. Nasmijete se i ohrabrite ga zato što znate da je to jedini način stvaranja novog. Znate da je to proces stvaranja. Pa sad mi recite zašto u našim organizacijama, tvrtkama i državama radimo upravo suprotno…

Loš rezultat često nije posljedica vlastite pogreške. Što kad ne možemo utjecati na okolnosti i ne dopuštaju nam da ustanemo nakon pada?

– U ovom ste pitanju naglasili neke važne teme. Prvo, promijenili ste riječ ‘neuspjeh’ u ‘loš rezultat’. Budite oprezni s uporabom riječi ‘loš’ jer je u njoj uvijek pokazatelj prema naprijed, u nešto bolje. Kad znate što ne želite, jasniji vam je put naprijed prema onom što želite. Riječ je o svijesti o rastu nasuprot svijesti o neuspjehu. Najvažnije je da niste neuspješni. Stvarate rezultat. A rezultat je iznimno važan jer je odvojen od onoga što vi jeste. Rezultat je posljedica neke aktivnosti, rezultat niste vi. Mnogi od nas, uključujući naše organizacije, zaborave tu razliku. Ako se etiketiram neuspješnim zbog dobivenog rezultata, u velikoj sam nevolji. Sad sam ja taj neuspjeh. Takav način razmišljanja toliko paralizira da vodi pasivnom ponašanju i nesigurnosti. Ako radim kao i drugi, onda sam siguran. Prisjetite se odgovora koji je Thomas Edison dao jednom novinaru na pitanje kako se osjećao nakon 25 tisuća neuspješnih pokušaja izuma baterije. ‘To nije neuspjeh. Danas znam 25 tisuća načina na koje se ne radi baterija!’ – odgovorio je Edison. Ostvario je rezultate, ali nikad s njima nije sjedinio sebe kao ljudsko biće. To je svijest o rastu. Zadnji dio vašeg pitanja sugerira da na neki način možemo biti žrtve okolnosti koje nam neće dopustiti da se oporavimo. Ja to gledam posve drukčije. Mentalitet žrtve ubojica je svakog napretka, sreće i rasta. U cijelosti vam oduzima kontrolu. Postajete list nošen vjetrom, na milost drugima. Takvo stanje obeshrabruje. Nitko vam ništa ne radi. Imate uvijek izbor, bez iznimke, i u tome je vaša snaga. Možda ne možete učiniti ništa u pogledu nekog konkretnog rezultata ili okolnosti, ali imate potpunu kontrolu nad načinom na koji odlučite razmišljati ili osjećati. A s time i kontrolu nad energijom kojom zračite. Ništa vas ne može spriječiti da ustanete nakon pada. Ako mislite da vam neka druga osoba ili okolnost mora dati dozvolu da ustanete, uložili ste slobodnu volju i svu snagu u vrlo promjenjivo i nestabilno mjesto. Vaš je izbor hoćete li biti vlasnik svoje moći ili biti žrtva.

Možete li navesti vlastiti primjer 'pasti – rasti', odnosno rasta iz neuspjeha?

– Spomenuo sam na početku jedan ‚neuspjeh’. Bilo je i drugih, ali što manje rabite taj termin, imat ćete i manje primjera. Prestanite s mahnitim označavanjem uspjeha i neuspjeha i usmjerite pozornost na rezultate.

Tvrdite da se treba vratiti istraživačkom, hrabrom načinu razmišljanja poput djeteta? Djeca nisu racionalna, samostalna, nemaju dovoljno iskustva niti su odgovorna. Koja je prednost u dječjem načinu razmišljanja kad je riječ o poslovanju i kakav bi se poticaj time dobio?

– Mnogo je snage u ovom pitanju. I puno pretpostavki. Znam što se misli pitanjem i ne želim umanjiti iskustvo. Ne zagovaram da bismo svi trebali biti djeca. Nije riječ o tome. Međutim, objektivan dječji pristup pokušaja i pogrešaka vrlo je koristan. Nepovezanost vlastitog ega, djelovanja i rezultata daje vam slobodu istraživanja. A u tom istraživanju leži novo. Nema razvoja ako stojimo sigurno sa strane. Kažete da djeca nisu racionalna. Mit o racionalnosti tema je neke druge konferencije, ali poigrajmo se tom premisom. Ako želite rast i nova rješenja, je li racionalno bojati se ‘neuspjeha’? Je li racionalno vezati samopoštovanje i mišljenje o sebi s rezultatima aktivnosti ili mišljenjima drugih o našim rezultatima? Mislim da nije. Tko je zaista racionalniji? I tko je neovisan? Onaj tko je slobodan. Vi i ja, odrasli ljudi, nekad smo posjedovali neovisnost djeteta, ali smo je zaboravili i svjesni smo da smo nesamostalni. Prednost eksperimentalnog razmišljanja i eksperimentalnog pogleda na svijet jest sposobnost stvaranja novog, a to je ono što se traži u poslu. Stalno se razvija, i to sve bržim ritmom. Stoga morate stvoriti prostor, i što je još važnije, i način razmišljanja koji će to omogućiti. Da Edison nije pogriješio i nastavio griješiti, tko zna bismo li imali žarulju.

Kako neuspjehu pristupaju lideri?

– Prije svega lideri moraju voditi iznutra. Moraju se uskladiti s onim tko jesu jer iz toga dolazi autentičnost koja je ključna za želju ljudi da ih slijede. U tom autentičnom mjestu lider zna da on/ona nije pozicija ni titula. Ni rezultat. To omogućuje prikaz iznimne snage jer pokazuje drugima da se lider usudio biti ranjiv i da se usudio pogriješiti, a da nije izgubio dostojanstvo ili autoritet. Time se stvara siguran prostor u kojem se drugi inspiriraju tim primjerom i čine pogreške. Obećavam vam da će one tvrtke i organizacije, pa čak i države, koje njeguju takav način kolektivnog razmišljanja dugoročno napredovati.

Kako promijeniti način razmišljanja o neuspjehu?

– Promijenite način razmišljanja s ’neuspjeha’ na ’stvaranje rezultata’. To je prvi mali korak.