Poremećaji u dobavnim lancima i nestašice određenih proizvoda uslijed izbijanja pandemije koronavirusa već su rezultirali s nekoliko malih revolucija u području ekonomske teorije, ali i probudili globalizacijom odavno uspavanu i pomalo zaboravljenu ideju gospodarske samodostatnosti.
Koncept prema kojem bi države trebale težiti zadovoljavanju svojih potreba iz vlastitih resursa umjesto da se oslanjaju na vanjske izvore, odnosno druge države dobio je preko noći na popularnosti, pa je i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić u nedavnom razgovoru za Lider ustvrdio kako bi Hrvatska trebala težiti postizanju samodostatnosti u području prehrane, vode i energije.
Nekoliko je mogućih prigovora konceptu samodostatnosti, pogotovo kada je u pitanju mala i otvorena ekonomija poput hrvatske, po definiciji ovisna o uvozu zbog malog tržišta i ograničenih kapaciteta. Naime, dok je riječ o strateškim resursima kao što su voda, energija i hrana, redom kategorije u kojima Hrvatska stoji vrlo dobro s resursima, ali loše s njihovim adekvatnim korištenjem, priča 'drži vodu', no ako se ideja počne širiti izvan toga dolazi se do ekonomski kontraproduktivnih tendencija kakve najbolje utjelovljuje američki predsjednik.
Donald Trump po svaku cijenu želi postići maksimalnu gospodarsku samodostatnost svoje zemlje u čemu izravno narušava globalne tržišne odnose i šteti američkim kompanijama i potrošačima. Previše inzistiranja na samodostatnosti mimo neumoljivih zakona tržišta vodi u protekcionizam i antiglobalizacijsku retoriku, što u konačnici rezultira gospodarstvom koje funkcionira ispod svog optimuma i ne teži povećanju izvoza.
- Samodostatnost treba biti imperativ kod onih proizvoda koji mogu biti konkurentni cijenom i kvalitetom. Svi ostali koncepti ne bi bili ispravni u kontekstu tržišne ekonomije i globalnog tržišta kojem pripadamo. Nekonkurentnu proizvodnju ili proizvodnju koja je skuplja u odnosu na naše konkurente trebao bi netko platiti – država (porezni obveznik), odnosno krajnji potrošač - upozoravaju iz Hrvatske gospodarske komore.
Postoje i praktični problemi u navedenim područjima, posebice u poljoprivredi, staroj boljci hrvatske ekonomije.
- Primarnu poljoprivrednu proizvodnju karakterizira niska produktivnost koja ne samo da je ispod prosjeka EU, već je na razini od samo 30 posto prosjeka EU. Potrebno je povećati obujam proizvodnje, povećati produktivnost kroz povećanje prinosa i snižavanje troškova proizvodnje te promijeniti strukturu proizvodnje radi povećanja udjela proizvoda veće dodane vrijednosti - poručuju iz HGK.
No, čak kad bi Hrvatska značajno unaprijedila svoju poljoprivrednu proizvodnju, postavlja se pitanje njene osjetljivosti na vremenske prilike, čime se narušava mogućnost potpunog oslanjanja na vlastite mogućnosti. Ipak, i tome se može doskočiti većim ulaganjima u moderne tehnologije kako bi se smanjila ovisnost o vremenskim prilikama, tvrde sugovornici.
- Proizvodnja se prepušta slučaju umjesto da predviđamo stvari i investicije usmjerimo tako da imamo kontinuitet proizvodnje. Dok su druge države već davno riješile pitanje navodnjavanja, Hrvatska je još daleke 2005. godine usvojila Nacionalnu strategiju navodnjavanja. Taj je plan predviđao da ćemo do 2020. godine doći do 65 tisuća hektara pod sustavima za navodnjavanje, a današnje procjene govore o izgrađenosti 23 do 26 tisuća hektara, odnosno između 2,1 - 2,4 posto korištenog poljoprivrednog zemljišta. No, i izgrađeni sustavi se slabo koriste, pa i propadaju - kaže Marina Kresoja iz konzultantske tvrtke Smarter.