06. lipanj 2020.

Sedam godina u EU - Bolje je unutra nego vani unatoč svim boljkama

Nakon golemog skoka javnog duga i deficita, ali i ekonomske krize, pitanje je kako će se razvijati hrvatski put prema euru   

Simbolički i stvarno 1. srpnja završava prva faza integracije Hrvatske u Europsku uniju, drugu najveću svjetsku ekonomiju. Zahvaljujući koronavirusu Hrvatska će prvi put u svom članstvu osjetiti jednu od njegovih najopipljivijih koristi – veliku europsku blagajnu

U srpnju ove godine Hrvatska će obilježiti sedmu obljetnicu članstva u Europskoj uniji, istek maksimalnih prijelaznih razdoblja (primjerice, druge države članice nakon 1. srpnja više ne mogu nastaviti ograničavati pristup svojim tržištima rada), ali i kraj svoga prvog predsjedanja, kumulativno gledano, drugom najvećom ekonomijom svijeta premda se uvijek može postaviti pitanje koliko je EU zaista jedinstveno tržište.

Na neki će način i simbolički i stvarno završiti prva faza hrvatske integracije u tu kompleksnu zajednicu, no time priča o institucionalnom integriranju neće završiti jer preostaju dva cilja: ulazak u šengenski prostor i uvođenje eura. Dok je prvo na vrlo dugom štapu zbog nepovjerenja starih članica prema novima i migrantske krize, drugo je najviše tehničko pitanje.

Tanke šanse

Političke volje za širenjem zone slobodnog kretanja, koja je ionako zbog migrantske krize okrnjena, zasad nema i, po svemu sudeći, to se neće promijeniti u dogledno vrijeme. U redu ispred Hrvatske stoje Rumunjska i Bugarska, koje su odavno dobile zeleno svjetlo Komisije za pristupanje Schengenu, no ne i odobrenje članica, pa su šanse za skorašnji hrvatski ulazak u šengenski prostor veoma tanke. Problem je veći i zato što Hrvatska i dalje ima neriješen granični spor sa Slovenijom koja je već pokazala da se ne libi upotrijebiti pravo veta u svrhu političkog pritiska.

Euro je zato potpuno druga priča. Interes za što brže širenje zajedničke valute postoji i u najvažnijim europskim prijestolnicama i u Bruxellesu, stoga uvođenje te valute ovisi ponajprije o ispunjavanju tehničkih uvjeta i spremnosti ekonomije, što je prije izbijanja epidemije koronavirusa bilo zacrtano u sljedeće tri godine. Nakon golemog skoka javnog duga i deficita, ali i ekonomske krize, pitanje je kako će se razvijati hrvatski put prema euru.

Red u državnim financijama

Nakon sedam godina ulazak u eurozonu glavni je i realno najdohvatljiviji cilj hrvatskog članstva u Europskoj uniji, no pitanje je koliko se domaća ekonomija dosad uspješno prilagodila poslovanju na zajedničkom tržištu. Velikih potresa u ekonomiji kakve su mnogi očekivali nakon ulaska nije bilo, najviše zato što se dugo navikavala na europsku, no to vrijedi i za pozitivne efekte koji se nisu materijalizirali u željenom opsegu. To ne znači da pomaka nije bilo. Na razini državnih financija uveden je red kakav država nije poznavala, prije svega u deficitu i javnom dugu, koji su do ožujka ove godine bili na prihvatljivim razinama, i to ne samo zahvaljujući pogodnim gospodarskim trendovima već i zajedničkim pravilima te pomnoj kontroli poštovanja tih pravila.

Jednako je tako Hrvatska u međuvremenu financiranje javnih ulaganja gotovo potpuno zamijenila europskim novcem (u aktualnom proračunu na raspolaganju ima 10,7 milijardi eura) premda time osnovna struktura javnih financija, pogotovo rashodi, nije znatno promijenjena. Uvjerljivo najočitiji efekt članstva novostečena je sloboda kretanja radnika i posljedično presušivanje hrvatskog tržišta rada, no i taj trend mogao bi se preokrenuti u idućim mjesecima zbog epidemije.

Čim su to pravila i ekonomske okolnosti dopustili, velik dio hrvatskih građana odlučio je sreću potražiti u bogatijim i organiziranijim članicama, što je pozitivno utjecalo na smanjenje nezaposlenosti, ali i prouzročilo manjak potrebnih radnika tijekom aktualnoga gospodarskog uzleta. Početak srpnja i formalno će donijeti potpunu slobodu zapošljavanja hrvatskim radnicima u svim državama članicama iako su dosad sve izuzev Austrije već ukinule ograničenja.

Volumen izvoza

Što pod utjecajem krize, što prirodnom preorijentacijom na bescarinsku zonu koja obuhvaća gotovo pola milijarde ljudi, dio hrvatske ekonomije počeo se snažnije okretati izvozu, najviše Njemačkoj i Italiji. 'U Italiju je u 2019. izvezeno robe za 2,1 milijardu eura ili jedan posto više nego 2018., a izvoz u Njemačku porastao je za četiri posto, na nešto više od dvije milijarde eura. Iz Italije je pak uvezeno robe za 3,4 milijarde eura ili 10,1 posto više, a iz Njemačke za 3,8 milijardi eura ili šest posto više', stoji na stranicama Izvoznog portala.

Trend je u prošloj godini bio pozitivan (izvoz je rastao za 5,9 posto, na 15,4 milijarde eura, a uvoz za 4,7 posto, na 24,9 milijardi eura), no kao i na više-manje svim drugim područjima Hrvatska premalo i presporo iskorištava prilike proizašle iz članstva. Tako isti portal podsjeća da samo oko 15 posto poduzeća u Hrvatskoj izvozi, ali i da ta poduzeća zapošljavaju više od polovine zaposlenih u Hrvatskoj i ostvaruju 62 posto svih investicija. Kad je riječ o opipljivim učincima članstva, analiza ekonomista Milana Deskara Škrbića objavljena početkom prošle godine na portalu Ekonomski lab pokazuje kako je jedan od očitijih efekata ulaska u EU povećan volumen trgovine sa zemljama zajedničkog tržišta, odnosno rast izvoza i uvoza na europsko tržište.

Priljev vlasničkih ulaganja

Drugi je uočljiv trend usmjerenost investicija na izvore iz Europske unije, no čini se da porast ulaganja i nije bio posebno izražen kad se u obzir uzme širi kontekst.

– Nakon ulaska u EU, 2014. i 2015. zabilježen je znatan priljev vlasničkih ulaganja. U 2014. iznosio je 2,2 milijarde eura, ali prema HNB-ovim podacima, milijarda i pol eura odnosi se na kružno ulaganje, što znači da su se za taj iznos povećale i imovina i obveze. To kružno ulaganje teško je povezati s članstvom u EU. U 2015. priljev je iznosio 1,9 milijardi eura, od čega se 500 milijuna kuna odnosi na British American Tobaccovu kupnju Tvornice duhana Rovinj. Godine 2016. i 2017. zabilježen je skroman priljev vlasničkih ulaganja od 659 milijuna i 550 milijuna eura. Iz tih podataka može se zaključiti kako ulazak u EU nije znatno utjecao na priljev inozemnih vlasničkih ulaganja, što je vjerojatno posljedica i dalje nepovoljnog poslovnog okružja, ali i općenito manjih priljeva koje su zabilježile sve zemlje regije CEE – zaključuje Deskar Škrbić.

Napokon, analiza se pozabavila i rastom produktivnosti, što se trebalo dogoditi nakon učlanjenja, ali obrađeni podaci nisu potvrdili tu tezu. Autor napominje kako se na temelju razmatranja ukupne faktorske produktivnosti od 2000. do 2017. ne mogu analizirati izravni učinci članstva, ali može se zaključiti da nakon ulaska u EU 'nije zabilježen znatan porast, a 2014. zabilježen je i jednokratan pad ukupne faktorske produktivnosti', s tim da izlazak iz recesije godinu poslije donosi postupno ubrzanje.

Karantene sa sjevera i juga

Dojam je da se gospodarstvo ipak brže i bolje prilagođava članstvu za razliku od države, koja ili stagnira ili nazaduje, u čemu treba tražiti razloge slabijih hrvatskih rezultata u usporedbi s drugim, sličnim europskim ekonomijama. Iako raste, Hrvatska tijekom tih sedam godina članstva ne prati tempo drugih usporedivih ekonomija, što je i jedan od najčešće navođenih razloga iseljavanja. Korupcija nije smanjena, naprotiv, pravosuđe i dalje funkcionira loše, država je još veća i neučinkovitija, loš i nelogičan administrativni ustroj neizmijenjen, a društveni odnosi polarizirani i narušeni, stoga nimalo ne začuđuju realno slabi rezultati hrvatskog članstva.

Jednostavnije rečeno, Hrvatska institucionalno i društveno nije 'prihvatila Europu' ni izdaleka onoliko koliko je mogla i trebala, što uključuje i gospodarstvo, koje ostvaruje pozitivne pomake, ali nedovoljne. Koliko god ukupna ocjena članstva bila slabašna trojka, možda najveća utjeha proizlazi iz osvještavanja izvoza u hrvatskom promišljanju ekonomske aktivnosti iako se ta zapravo vrlo važna promjena razmišljanja vjerojatno ne može potpuno pripisati Europskoj uniji jer se podudara s recesijom i shvaćanjem mnogih domaćih poduzetnika da im je jedini spas potražiti druga tržišta.

U svakom slučaju, može se vrlo sigurno pretpostaviti da je članstvo znatno pridonijelo okretanju domaćih poduzetnika vanjskim tržištima i rastu izvoza. Zahvaljujući koronavirusu Hrvatska će prvi put od svoga članstva osjetiti jednu od najopipljivijih koristi članstva – veliku blagajnu – koja se redovito pojavi tijekom kriznih razdoblja. EU se obično ne snalazi dobro u izazovnim situacijama, no zato redovito manjak političkog konsenzusa kompenzira novcem koji služi kao zakrpa za dugotrajna i duboka razilaženja članica, kakva u teškim vremenima za Uniju uvijek dođu posebno do izražaja.

Veoma teške posljedice karantena ponovno su aktualizirale stare prijepore između sjevera i juga, ali i, po svemu sudeći, uobičajeni način rješavanja problema. Nakon malo natezanja i traženja kompromisa na raspolaganje će se članicama staviti dodatna financijska sredstva, od čega će vjerojatno velike koristi imati i Hrvatska kao jedna od najslabijih ekonomija Europske unije, a to će biti najbolji podsjetnik zašto je unatoč svim boljkama Europske unije na kraju dana ipak bolje biti unutra nego vani.