Još nedavno, dok je Tomislav Tomašević bio u utrci za gradonačelnika, u zraku je visjelo pitanje ima li on kapaciteta za obračun sa specifičnim miljeom, odnosno osobama poput Petra Pripuza koji su vješto i lako sklapali poslove s bivšim 'partnerom', gradonačelnikom Milanom Bandićem?
Na samom početku svog mandata Tomašević je jasno iznio svoj stav da Grad više neće plaćati najskuplje zbrinjavanje glomaznog otpada, posao vrijedna 90 milijuna kuna, u Hrvatskoj i 12. kolovoza donio Odluku o poništenju postupka javne nabave za preuzimanje i obradu glomaznog otpada. Time je želio prekinuti dugogodišnju Bandićevu praksu nepotrebnog pražnjenja gradskog proračuna u korist 'partnera'. Odlučio je da će taj posao obavljati tvrtke u sustavu Zagrebačkog Holdinga, konkretno Čistoća kojoj je to, uostalom i djelatnost.
Nismo na Divljem zapadu niti živimo u vremenu u kojem se mafijaški obračuni rješavaju na cesti . Danas postoje puno sofisticiraniji načini dokazivanja moći i branjenja interesa, poput sustava javne nabave.
Rješenje od 22. rujna, u kojem Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM), poništava Tomaševićevu Odluku o poništenju postupka javne nabave, otvorilo je mnoge pravne pa i moralne dvojbe.
Na natječaj za potpisivanje neobveznog okvirnog sporazuma za preuzimanje i drobljenje glomaznog otpada, u trajanju od dvije godine, kojeg je još u prosincu 2020. raspisao pokojni gradonačelnik, stigle su tri ponude od istih tvrtki koje su se i ranije javljale na natječaje o zbrinjavanju glomaznog otpada. Reoma Grupa dala je najpovoljniju ponudu i ta tvrtka se žalila na Odluku o poništenju. Njezinu je žalbu DKOM usvojio. Reoma (barem prema službenim podacima), nije u vlasništvu Petra Pripuza već Fatmira Ademija, međutim Reoma i Ce-za-r su bile u zajednici ponuditelja u prošlom Bandićevom angažmanu za zbrinjavanje glomaznog otpada. Ponuda Pripuza i Reoma Grupe iz 2019. iznosila je 90 milijuna kuna, a konkurirala je i tvrtka 3 K.F.
Nije teško zaključiti da su Reoma i Ce-za-R poslovno povezane tvrtke i da Reoma na neki način predstavlja zajedničke interese, međutim, na naručitelju je da tu vezu argumentira i eventualna saznanja o zlouporabi ovlasti kod zastupanja, putem žalbe adresira DKOM-u. Pripuzove sve tvrtke koje su na ovaj ili onaj način povezane, vrlo su dobro stručno potkovane u segmentu javne nabave, jako dobro barataju materijom i uglavnom su vrlo uspješne u žalbenim postupcima.
No i Tomaševićeva Odluka o poništenju natječaja je vrlo detaljno i pedantno napisana, međutim argument u kojem stoji da su se pojavile 'nove okolnosti' zbog kojih bi natječaj trebalo poništiti, nije prošao. DKOM je ustvrdio da novih okolnosti nije bilo već su svi preduvjeti za samostalnu obradu glomaznog otpada postojale i ranije jer je Čistoća imala dozvolu za gospodarenjem glomaznog otpada i u vrijeme pokojnog gradonačelnika. Ono što se možda mislilo pod novim okolnostima jest nabavka dvije drobilice koje je Zagrebački holding namjeravao unajmiti, međutim te okolnosti nisu uzete u obzir, a nije poznato ni je li ih Grad u međuvremenu nabavio.
Treba li samostalno tijelo poput DKOM-a u svojim odlukama uzimati u obzir činjenicu da je došlo do promijene vlasti koja ima drukčiju politiku? Koliko god ta politika imala smisla i išla na ruku građanima, diskontinuitet u vlasti ne smije podrazumijevati i diskontinuitet u postupcima javne nabave. Bez obzira tko bio na vlasti, 'dobar' ili 'zločest' gradonačelnik, postupci moraju imati svoj kontinuitet. Inače bi svatko novi, komu se netko ne sviđa, mogao poništiti natječaj. Zagrepčani su možda navikli poistovjećivati grad s gradonačelnikom, ali upravo je Tomašević taj koji se zalaže da se ta loša praksa ukine. Ruku na srce, cijeli sustav javne nabave napravljen je na način da pogoduje ljudima poput Pripuza i ako se tu nešto misli mijenjati, promijene moraju doći s vrha. Već par godina slušamo najave o izmijeni Zakona o javnoj nabavi, ali to 'uskoro' nikako da dođe.
Zašto je cijeli ovaj slučaj zapravo nebitan? Zbog odredbe Zakona o javnoj nabavi koja sadrži suludi pojam 'neobaveznog okvirnog sporazuma'. Znači, s nekime ću potpisati okvirni sporazum, ali me to na ništa ne obvezuje. Možda ću trebati, a možda i neću njegovu robu ili usluge. Neobavezan sporazum ne obvezuje nikoga na potpisivanje ugovora. To znači da je Zagrebački Holding mogao s bilo kojom tvrtkom koja se javila na natječaj dogovoriti takav sporazum, ali nikada s njom potpisati ugovor, odnosno ne platiti niti lipe, osim 20 tisuća kuna sudskih troškova. A to će se sada, kada je zbog odluke DKOM-a Grad obvezan postupak dogurati do kraja, najvjerojatnije i dogoditi. Pripuz najvjerojatnije zna da neće od Grada dobiti ništa, ali će imati tu satisfakciju da maše papirom koji mu omogućuje daljnju suradnju s Gradom.
Za pretpostaviti je da će se Tomašević žaliti Visokom upravnom sudu na odluku DKOM-a, pozivajući se na 'nove okolnosti', međutim tužba neće zaustaviti postupak javne nabave. Rješenje DKOM-a ni na koji način ne šteti Tomaševićevoj prvotnoj zamisli. Holding u međuvremenu za isti ovaj predmet može raspisati novo javno nadmetanje, može sam drobiti glomazni otpad i ne mora s niti jednom od tvrtki potpisati ugovor. Dakle, radi se o čistom političko-pravnom nadmudrivanju.