04. studeni 2021.

Uzelac: Srbija i BiH za nekoliko bi godina mogle imati bolje pravosuđe nego Hrvatska

Alan Uzelac

   

Tijekom pretpristupnih pregovora s EU počeli smo reforme na nekim područjima, ali nakon ulaska u Uniju dio je započetih reformi povučen ili se krenulo u drugom smjeru. Ne budemo li imali snage sami se upustiti u reforme, zemlje koje su i dalje pod pritiskom iz Europe bit će bolje od nas

Koje su konkretno boljke pravosuđa i kako ih eliminirati, bila je tema razgovora s prof. dr. sc. Alanom Uzelcem, predstojnikom Katedre za građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Riječ je o znanstveniku impresivne biografije, osnivaču i bivšem članu Predsjedništva Europske komisije za efikasnost pravosuđa Vijeća Europe. Bio je i predsjednik Grupe eksperata za trajanje sudskih postupaka, a također je počasni član Savjeta Međunarodne organizacije za procesno pravo. Autor je više radova i studija o funkcioniranju sudbene vlasti, sudskoj neovisnosti, odgovornosti sudova i problemima tranzicijskog pravosuđa.

Bio je i član Državnoga sudbenog vijeća (2011. – 2014.), o čemu je u fusnoti svog rada 'Pravosuđe u Hrvatskoj 2020.' zabilježio: 'Tijekom svog mandata u DSV-u bio sam, čini se, prekoračio dopuštenu dozu inicijative i profesorskog aktivizma, tako da me nakon isteka četverogodišnjeg mandata moj dekan bio u povjerenju obavijestio da je 'iz visokih sudačkih krugova' dobio obavijest o tome da nije poželjno da budem ponovno kandidiran.'

Dovoljno je razloga da s blago, ali primjetno ironičnim profesorom Uzelcem razgovaramo o stanju u hrvatskom pravosuđu, pogotovo nakon istraživanja koje je ove godine proveo Centar za demokraciju i pravo 'Miko Tripalo'.

Istraživanje je pokazalo da naše pravosuđe lošim smatraju ne samo građani nego i oni koji su profesionalno povezani s njime.

– Istraživanje koje je provedeno u sklopu Centra za demokraciju i pravo 'Miko Tripalo' opovrgnulo je tezu nekih pravosudnih aktera da je percepcija lošeg stanja u pravosuđu proizvod medijske hajke, a da je stvarno stanje mnogo bolje. Utvrdilo se da pravosuđe lošim smatraju ne samo građani nego i reprezentativan uzorak tužitelja, odvjetnika, sudaca, njih više od tristo koji u svakodnevnom životu imaju profesionalne kontakte s pravosuđem. Niske su njihove ocjene efikasnosti pravosuđa, interne etičnosti mehanizama imenovanja, napredovanja i sličnog. Također je utvrđeno da među pravnom elitom postoji znatna podvojenost u ocjenama s obzirom na profesionalnu perspektivu i interese. U toj anketi jasno se pokazuje da su različite ocjene sudaca, odvjetnika i drugih profesionalnih sudionika koje se odnose na uzroke lošeg stanja i odgovornosti za njega. One velikim dijelom ovise o tome kako tko ocjenjuje vlastitu odgovornost. Primjerice, suci su znatno višu ocjenu dali efikasnosti, a niže su ocijenili utjecaj političkih interesa na rad sudova negoli odvjetnici.

Jedno prijašnje slično istraživanje provedeno je usporedno u Hrvatskoj i Srbiji. Pokazalo se da pripadnici pravnih profesija u objema zemljama stanje smatraju jednako lošim, čak su uočeni isti ili slični problemi. Kako to komentirate?

– I u tom su istraživanju, koje su 2019. proveli Mrakovčić i Vuković, pravnici stanje u pravosuđu ocijenili lošim. Naveli su da vjerojatnost da će netko uspjeti u sporu uvelike ovisi o vezama i poznanstvima, zatim o ekonomskoj moći te malo o znanju i sposobnosti njegovih sudionika. U tome je, zaista, stanje u Hrvatskoj i Srbiji približno jednako. Prema podacima iz statistika Europske unije, i inače smo sličniji zemljama iz okružja negoli razvijenim zapadnim demokracijama.

Hrvatska i Srbija dijele isto pravno nasljeđe, zato se ne bi trebalo čuditi takvim rezultatima da nismo ušli u Europsku uniju. Kako to da se nismo mnogo odmaknuli od Srbije?

– Tijekom pretpristupnih pregovora počeli smo provoditi reforme na nekim područjima. Primjerice, započeli smo reformu sustava ovrhe uvođenjem javnih ovršitelja, što je bila i sugestija Europske komisije. Nakon što smo preuzeli obveze da proces nastavimo, Europska unija zatvorila je pregovore premda reforme nisu bile dovršene. Međutim, nakon pristupa Uniji povučen je dio započetih reformi ili se krenulo u drugom smjeru. Primjerice, Zakon o javnim ovršiteljima ​nakon zaključenja pregovora s Europskom unijom stavljen je izvan snage. Pravosudna akademija oslabljena je umjesto da se ojača, povučen je sustav meritokratskog imenovanja sudaca te je, zapravo, vraćen stari način imenovanja. Dakle, pod pritiskom izvana provedene su polovične reforme i čim je taj pritisak prestao, postupno su se dovodile u pitanje. Za Srbiju i BiH, koje su za razliku od Hrvatske i dalje pod pritiskom iz Europe, možemo pretpostaviti da će za nekoliko godina imati bolje pravosuđe negoli Hrvatska ne budemo li mi imali snage sami se upustiti u reforme.

Što je uzrok neefikasnosti našeg pravosuđa?

– Nedavno provedeno istraživanje pokazalo je da u našim sudovima nema razlike u načinu postupanja, bez obzira na to je li riječ o najjednostavnijem ili o najkompleksnijem predmetu. Broj ročišta koja se zakazuju u sporovima male vrijednosti, dokazna sredstva koja se upotrebljavaju te trajanje postupka vrlo su slični u bagatelnim stvarima kao i u sporovima velike socijalne važnosti i složenosti, čak i unatoč tomu što u našem zakonu postoje osnove da se postupak male vrijednosti provede znatno brže, jednostavnije i jeftinije. Čim imate jako puno sudaca, ne možete računati na njihovu visoku kvalitetu jer kvalitetnih pravnika u zemlji nema mnogo. A kad imate mnogo sudaca koji su prosječnog znanja i sposobnosti, i to u sustavu u kojem je pravosuđe neovisno i autonomno, stvara se neka vrsta psihologije krda. Oni koji su odgovorni i kvalitetni neće voditi glavnu riječ, bit će u sjeni onih drugih.

U nekim svojim radovima predlažete prilično konkretno koliko bi trebalo biti sudova u Hrvatskoj. Kako reorganizirati pravosuđe?

– Početkom dvijetisućitih u zemlji je bilo mnogo sudova, osnovano ih je čak 266. U sklopu europskih projekata pomoći hrvatskom pravosuđu stručnjaci su nam sugerirali da se taj broj znatno smanji. Uz velike otpore počelo se s racionalizacijom. Broj općinskih sudova smanjen je najprije sa 108 na 67, zatim na 21, a onda se opet povećao na 30-ak. Međutim, sudovi koji su bili pripojeni većim cjelinama postali su njihove stalne službe, ali nisu razvili funkcionalan sustav rada i cirkulacije spisa, zato su se umjesto pomaka nabolje čak pojavili novi problemi. Izazivala su ih čak i trivijalna pitanja, npr. komu treba podnijeti tužbu ako je tuženik u Rovinju, a ondje postoji stalna služba Općinskog suda u Puli. Logično bi bilo da se ide u korist korisnika i omogući podnošenje na oba mjesta jer su dio istoga suda. Ali ne, u praksi se događalo da se službe proglašavaju nemjerodavnima i da tužitelje upućuju u centralu, a onda se njihov predmet opet šalje u stalnu službu. Uglavnom, kad sudovi i njihove stalne službe budu zaista djelovali kao jedan sud, moći će se reći da je broj općinskih sudova donekle prihvatljiv, premda bi trebao biti još manji. Nizozemska, zemlja efikasnog pravosuđa, na 17 milijuna stanovnika ima samo 11 prvostupanjskih sudova te područne službe koje dobro funkcioniraju i omogućavaju kvalitetan pristup građana sudskoj zaštiti.

A županijski sudovi?

– U reformi županijskih sudova napredak je bio mnogo slabiji iako su oni za sustav mnogo važniji jer su to sudovi koji razmatraju žalbe protiv prvostupanjskih građanskih presuda i sude za teška kaznena djela u prvom stupnju. Baš zbog važnosti kvalitetnog odlučivanja u takvim predmetima županijski sudovi trebali bi biti centri pravosudne izvrsnosti. Međutim, lokalni politički otpor racionalizaciji županijskih sudova spriječio je važnije reforme. Svaki je župan želio i dalje imati 'svoj' sud. Uspjeli smo ipak broj županijskih sudova smanjiti s 21 na 'impresivnih' 15. Ali imamo i šest stalnih službi, tako da gotovo svaka županija i dalje ima svoj sud.

Cijeli intervju možete pročitati u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.