07. kolovoz 2021.

Europska središnja banka se približila američkom poimanju monetarne politike toleriranjem inflacije više od dva posto

Christine Lagarde

   

Umjesto da grozničavo pokušava ‘namjestiti‘ željenu stopu inflacije, Banka je napokon prihvatila novu stvarnost i odlučila pustiti ekonomiju da ide svojim tijekom prije negoli se odluči na reakciju, što je, zapravo, prelazak s aktivnog koncepta vođenja monetarne politike na reaktivni, ali ostavlja dovoljno prostora za ‘odluke u hodu‘

Nimalo iznenađujuće, Europska središnja banka prošli je mjesec i službeno potvrdila ono o čemu se već neko vrijeme šuškalo premda će u slučaju jedne od najvažnijih svjetskih središnjih banaka takva odluka uzrokovati neke kontroverzije idućih mjeseci, možda i godina. Naime, po uzoru na američke kolege, središnji bankari eurozone najavili su pomak u poimanju inflacije odlukom da više neće ciljati inflaciju 'ispod, ali blizu dva posto', već će dopustiti mogućnost prebacivanja tog broja. Umjesto da grozničavo pokušava 'namjestiti' željenu stope inflacije, Banka je napokon prihvatila novu stvarnost i odlučila pustiti ekonomiju da ide svojim tijekom prije negoli se odluči na reakciju, što je, zapravo, prelazak s aktivnog koncepta vođenja monetarne politike na reaktivni.

Vrlo praktični razlozi

Iza te odluke, naravno, stoji i prozaičan razlog. Američki FED i Europska središnja banka ulaze u nepoznatu zemlju u kojoj se može dogoditi sudar oprečnih ciljeva i nužnost odabira prioriteta. Ako visoka inflacija potraje, u što središnje banke ne vjeruju, ali to ne mogu ni odbaciti sa sigurnošću, banke će morati početi zatezati monetarnu politiku, a to će negativno utjecati na još neizvjestan gospodarski oporavak s obzirom na uporno histeriziranje vlada zbog COVID-19. Nitko ne može staviti ruku vatru da nekih restrikcija neće opet biti, što bi odmah veoma negativno utjecalo na već dobro izmrcvarenu ekonomiju. Svjesni toga, u ESB-u su odlučili prepisivati od Amerikanaca i Japanaca i dopustiti prebacivanje svetoga grala od dva posto inflacije u neodređenom trajanju kako bi si ostavili dovoljno manevarskog prostora za 'odluku u hodu', odnosno ako zaista visoka stopa inflacije potraje neko vrijeme i preraste u ozbiljniju prijetnju.

Amerikanci su takvo razmišljanje svojedobno opravdali tezom da je inflacija već dugo ispod željenih razina, pa se toleriranje stope veće od dva posto na određeno vrijeme može smatrati svojevrsnom kompenzacijom za tu 'izgubljenu inflaciju'. Budući da su se u posljednje vrijeme opet zahuktale rasprave o trenutku u kojem ESB treba početi zatezati zbog nekima previsoke stope inflacije, taj potez bio je očekivan, ali i nužan jer se njime napokon jasno daje do znanja tržištima, analitičarima i nekim članovima ESB-a da 'negdje ispod dva posto na srednji rok' više nije mantra kojom će se Banka ograničavati. Umjesto toga tolerirat će se prema potrebi i nešto viša stopa na vrijeme koje ESB procijeni potrebnim. Ili, najjednostavnije, monetarna politika eurozone ostaje ekspanzivna do daljnjega.

Moguće trzavice

Postoji, doduše, mala razlika u odnosu na Amerikance, no više formalna negoli sadržajna. ESB se koristio izrazom 'simetrična meta od dva posto' umjesto FED-ova ciljanja srednje vrijednosti od dva posto. ESB-ova definicija znači da su i negativne i pozitivne devijacije stope inflacije u odnosu na cilj jednako nepoželjne, no u stvarnosti je riječ o semantici zato što obje banke prihvaćaju moguće razdoblje u kojem je inflacija iznad ciljanih dva posto. Nadalje, predstavljajući rezultate prve velike revizije Bankinih politika od 2003., predsjednica Christine Lagarde potvrdila je kamatne stope kao primarni alat koji je na raspolaganju, ali i dodala da otkup obveznica i dugoročni zajmovi bankama ostaju dio arsenala. Jednako će tako ESB početi u svom razmatranju politika uzimati u obzir klimatske promjene i troškove stanovanja u sklopu procjene inflacije, a zanimljivo je također da su se analizirale vrlo nekonvencionalne mjere kao što je izravan helikopterski novac (zasad se na analizi i ostalo).

Zaključci 'revizije poslovanja' mogli bi tijekom operacionalizacije izazvati trzavice, što je Lagarde i objavila.

– Nemam nikakve iluzije o tome da će svakih šest tjedana na sastancima o monetarnoj politici biti konsenzusa i jedinstvenog prihvaćanja zato što će biti nekih varijacija i malo drukčijih pogleda. No to je u redu – izjavila je Financial Timesu.

Riječ je, dakako, o nekima unutar Banke koji su na prvi znak inflacije počeli paničariti i tražiti polako zatezanje monetarne politike. Među njima se, nije nimalo teško pogoditi, ističe njemački guverner Jens Weidmann, koji je već u veljači ove godine oglasio alarm i najavio potrebu zatezanja monetarne politike zbog, smatra on, visoke inflacije. No glasovi jastrebova u Upravnom vijeću zasad se ne uspijevaju probiti do razine utjecaja na odluke jer pandemija završi i počne svakih nekoliko mjeseci, pa održavanje gospodarstva na životu ima očitu prednost u odnosu na pojedinačne strahove od malo veće inflacije.

Poduprijeti ekonomski rast

Na prvu je riječ o velikom iskoraku središnje banke koja je nerijetko djelovala konzervativnije od FED-a ili Japanske središnje banke, ali na drugu je jasno da je riječ o usklađivanju sa zahtjevima vremena i potvrdi postojeće prakse. Mjere borbe protiv pandemije ​potpuno su izbacile globalnu ekonomiju iz kolosijeka pa sada svjedočimo naglom skoku stope inflacije, nakon što je godinama ništa nije uspijevalo pogurnuti znatnije prema gore. Koliko će trajati taj skok, ovisi o tome koga se pita, ali neovisno o tome jasno je da središnja banka mora imati manevarski prostor u svom djelovanju, a ovakva fleksibilnija definicija to omogućuje.

Isto je tako riječ o ekstenziji i kodifikaciji filozofije prethodnika Christine Lagarde, sadašnjega talijanskog premijera Marija Draghija, koji se zavjetovao učiniti sve što je potrebno za spas eura i proširivši tako znatno ulogu Banke u odnosu na ono što su Nijemci i njihovi pobočnici zamislili kad su je oblikovali 'na svoju sliku'. U tom smislu to je novi poraz za tu kohortu u ESB-u predvođenu Wiedmannom koji već godinama promiče viziju ESB-a kao klasične središnje banke zadužene za stabilnost cijena unutar eurozone i ne mnogo više od toga. Nakon prošle krize i prijetnje raspada zajedničke valute Banka je odlučila održavanje stabilnosti cijena podrediti široj ekonomskoj slici i podupiranju gospodarskog rasta, više u skladu s onime što su odavno radile američka i japanska središnja banka. To je, ukratko, samo službeni blagoslov toga Bankina novog puta.