11. travanj 2020.

Koronaobveznice: Europska solidarnost može, ali ne ako se moraju dijeliti dugovi

Točka prijepora sada su takozvane koronaobveznice, odnosno želja devet članica eurozone da se ekonomsku štetu od pandemije sanira, među ostalim, izdavanjem zajedničkog duga. U praksi to bi značilo jeftinije zaduživanje za fiskalno slabije članice i neznatno skuplje za bogatije. Naravno, usprotivile su se Njemačka, Austrija i najžešće Nizozemska

Europski lideri nikad ne propuste iskoristiti krizu za dobru svađu, pa ni ovaj put nije iznimka. Točka prijepora sada su takozvane koronaobveznice, odnosno želja devet članica eurozone da se ekonomsku štetu od pandemije sanira, među ostalim, izdavanjem zajedničkog duga za koji bi jamčile sve članice eurozone. U praksi bi to značilo jeftinije zaduživanje za fiskalno slabije članice i neznatno skuplje za bogatije poput Njemačke i Nizozemske, ujedno i članice koje se najžešće suprotstavljaju ideji solidarnog duga. Tema nije nova, o njoj se raspravljalo i u prošloj krizi, ali tada je brzo stavljena ad acta jer bogatije države nisu htjele ni raspravljati o tome.

U ovoj je krizi njemačka kancelarka Angela Merkel u prvi mah pokazala spremnost na razgovor, ali još izostaje stvarna volja. No promijenila su se i stajališta zagovornica ovog rješenja, poput Italije i Španjolske, koje sada inzistiraju na ovoj ideji, pa čak, u slučaju Italije, uvijeno prijete u slučaju da im se ne udovolji. Slučaj je htio da i u ovoj krizi najgore prođe europski jug, što je značilo samo dolijevanje ulja na staru vatru i rasplamsavanje postojećih zamjerki.

Fiskalne igrice

Umjesto zajedničkih obveznica, Njemačka, Nizozemska, Austrija i druge zemlje iz ovog tabora kao rješenje nude Europski stabilizacijski mehanizam, stvoren nakon prošle krize kao izvor jeftinih kredita ekonomski pogođenim članicama. Problem nije samo drugačiji okvir za primjenu tog mehanizma, nego i koncept koji podrazumijeva poštovanje strogih uvjeta za dobivanje tog novca, što Italija odbacuje. Izmučena prošlom krizom od koje se nikad nije oporavila, potpunim izostankom solidarnosti tijekom migrantske krize, vječnim obećanjima i općenitim ignoriranjem njezinih interesa, treća ekonomija eurozone jednostavno nema strpljenja za fiskalne igrice u režiji europskog sjevera i odbacuje takva rješenja. Italija želi konkretnu, efikasnu i brzu pomoć u obliku zajedničkog duga.

Na varijantu s ESM-om bi Rim, čini se, pristao, ali u vrlo labavom aranžmanu i uz jasan plan zajedničkog zaduživanja. Jedan od prijedloga na stolu je i onaj francuski, koji pretpostavlja poseban fond na razini Europske unije namijenjen sanaciji ekonomske štete od pandemije, ali bio bi vremenski ograničen na pet ili deset godina trajanja, čime bi se, vjeruje Pariz, umirili sjevernjački strahovi od solidarizacije duga.

'Razmišljamo o fondu koji bi bio vremenski ograničen, ali i omogućio dugoročno zaduživanje u borbi protiv krize', izjavio je Financial Timesu ministar financija Bruno Le Maire.

'Presudno je ostaviti vrata otvorena dugoročnim, obuhvatnim instrumentima koji omogućuju 'poslijeratnu' obnovu'. Ministar je poručio da se ne treba previše opterećivati imenima kao što su koronaobveznice ili euroobveznice, nego stvaranjem jakog instrumenta za ekonomski oporavak nakon krize. 'Imati fond na, recimo, pet ili deset godina, s ograničenim vremenskim trajanjem i uz mogućnost izdavanja zajedničkog duga unutar tog fonda, moglo bi biti prihvatljivije drugim članicama, moglo bi biti rješenje', zaključio je.

Raste netrpeljivost

Interesantno, u jednoj od najuvjerenijih protivnica dijeljenju duga politički konsenzus polako puca. Vladajuća nizozemska koalicija podijeljena je popola o ovom pitanju nakon što su se dvije stranke u vladi distancirale od stajališta premijera Marka Ruttea. 'Italija je devastirana. Što se mene tiče, prva poruka trebala bi biti – tu smo da vam pomognemo', rekao je Gert-Jan Segers, šef Kršćanske unije, članice vladajuće koalicije. Jednako je humanistički raspoložen bio njegov kolega iz liberalne stranke D66 Rob Jetten, prema kojem bi 'računovodstvena izravnost mogla uzrokovati veliku diplomatsku katastrofu'.

Konkretnije, južne članice počinju iskazivati sve otvoreniju netrpeljivost prema Nizozemcima, koji, za razliku od nešto taktičnijih Nijemaca, uporno dijele lekcije o fiskalnoj odgovornosti svisoka. Posebno je dobro sentiment juga izrazio portugalski premijer António Costa, koji je nizozemske primjedbe o fiskalnoj neodgovornosti 'nekih' okarakterizirao kao 'odvratne' i 'bezobzirne' dodavši da takva uporna sitničavost prijeti budućnosti EU. Dvanaest talijanskih političara otišlo je toliko daleko da objavi oglas u njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu u kojem podsjeća na nizozemski ekonomski model isisavanja poreznih prihoda iz drugih članica.

Sve omraženija Nizozemska, koja je u ovoj rundi odbijanja Juga preuzela čelnu ulogu, pokušava u međuvremenu ublažiti reputacijsku štetu, pa predlaže 'fondić' od nekih deset, dvadeset milijardi eura, tvrdi FT, koje bi se jednostavno podijelilo najpogođenijim članicama bez previše pitanja, a u izjavama je sada mekša i podupire druge planove pomoći, poput Komisijina programa SURE modeliranog prema njemačkom konceptu kurzarbeita kreiranom tijekom prošle krize (pojednostavnjeno, plaćanje tvrtkama da drže radnike zaposlenima ako i ne rade baš previše).

Njemačka popušta

Iako isto protiv zajedničkog duga, Njemačka je ovaj put mudrije odigrala i ostala u sjeni, pa je bijes Juga gotovo u potpunosti usmjeren na Nizozemsku, koja se nametnula kao najveća prepreka zajedničkom odgovoru na krizu, premda nikako nije usamljena – od 19 članica eurozone i 27 članica Europske unije, samo devet njih otvoreno traži koronaobveznice. Doduše, među njima su velike ekonomije poput Italije, Španjolske i Francuske, što daje težinu njihovim zahtjevima. Ipak, njemačka razmišljanja općenito se mijenjaju posljednjih mjeseci. Famozna schwarze null (ganjanje proračunskih suficita) već je pala s lakoćom, a sada se i razmišljanje o zajedničkom dugu mijenja. Kako podsjeća FT, najveći protivnik ove ideje prije devet godina, ugledni njemački ekonomist Michael Hüther, sada poziva na izdavanje zajedničkih obveznica vrijednih bilijun eura, a čak je i Vijeće ekonomskih stručnjaka koje savjetuje Merkel podijeljeno u pogledu ovog pitanja. Bez obzira na ove promjene u razmišljanju, uspostavljanje zajedničkog duga kompliciran je i dugotrajan proces, čak i uz dobru volju, time i malo vjerojatan kao hitan odgovor.