Malo tko bi povjerovao da će se balkanizacija povezivati s internetom, ali, zaista nevjerojatno, upravo se to događa. Slobodan protok podataka, sveprisutnost u svakodnevici i mogućnost povezivanja s cijelim svijetom ružičasta su slika shvaćanja interneta. No stvarnost je takva da se sve prednosti interneta itekako mogu iskoristiti na krivi način.
Stoga je na 25. godišnjicu postojanja weba izazov toliki da je o tome morao progovoriti i osnivač svjetske mreže Tim Berners-Lee. Kako su brojni nedavni izvještaji govorili da mnoge svjetske obavještajne agencije špijuniraju preko interneta, Berners-Lee ustvrdio je da se tako može izgubiti sve što se do sada dobilo postojanjem interneta, ali i sav napredak koji tek predstoji. Upozorio je da nadzor može potkopati temeljno načelo mreže, nesmetan protok podataka, što smanjuje povjerenje korisnika, pa stoga može ubrzati - balkanizaciju interneta.
Izrazom balkanizacija, naime, želi se označiti razdjeljivanje interneta zbog mnogih uzroka poput politike, nacionalizma, tehnologije, interesa, religije ili trgovine. Prvi put je 2001. balkanizaciju na netu spomenuo Clyde Wayne Crews, sadašnji direktor tehnoloških studija na Competitive Enterprise Instituteu. Označio ju je kao usporednu mrežu koja će se upotrebljavati kao zaseban, osoban i samosvojan svemir. Iako je Crews izraz upotrijebio u pozitivnom smislu, s vremenom je dobio negativan prizvuk. No balkanizacija je skovana još početkom 19. stoljeća kada se nakon nestanka Otomanskog Carstva s Balkana počinju stvarati manje države. Izraz se upotrebljavao za opis raspada većeg područja na više manjih država. Još se više počeo upotrebljavati nakon Prvoga svjetskog rata slomom Austro-Ugarske i Ruskog Carstva, a njim se označava i kraj Jugoslavije te Sovjetskog Saveza. Osim balkanizacije upotrebljavaju se još i izrazi kiberbalkanizacija, fragmentacija ili splinternet, nastala od riječi splinter, što na engleskom znači podjela na manje dijelove.
Na netu balkanizacija, stoga, označava stvaranje nacionalnih područja unutar svjetske mreže s pohranjenim podacima o stanovništvu te nadzorom veza s drugim područjima. To je moguće usporediti s modernim uredima gdje postoji malo privatnosti, zato što oni koji posjeduju infrastrukturu nadziru protok podataka mrežom i vide sve. Moguće je znači imati privatnost u odnosu na drugo područje ili korisnika u svom području, ali nikako se ne može izvući od onih koji nadziru mrežu.
Kako bi se opravdao nadzor govori se da se provodi da bi se zaštitili stanovnici određenog područja i upravo to je prijetnja jer se pod krinkom državne brige zapravo provodi nešto što ugrožava temeljnu slobodu na internetu. Tako radi provođenja cenzure i nadzora Kina podiže još 2003. godine Veliki vatrozid, a radi zaustavljanja dječje pornografije ili davanja uputa o izradi oružja (na što doista društvo treba nekako reagirati) o vatrozidu razmišljaju i Australija i Sjedinjene Američke Države. Svoj nacionalni internet imaju Sjeverna Koreja, Kuba i Iran kako bi korisnicima u svojim zemljama onemogućile pristup podacima dostupnima u ostatku svijeta.
Njemačka, Francuska i Brazil nakon objave o uhođenju na internetu također priznaju dizanje svojih zidova, a sve u svjetlu afere o uhođenju koju je otkrio američki zviždač Edward Snowden, nekad zaposlen u Agenciji za nacionalnu sigurnost (NSA) i Središnjoj obavještajnoj agenciji (CIA). Nijemci i Brazilci brinu se o zaštiti od nadzora i ugrožavanja gospodarskog razvoja, a Kina i Iran zbog socijalnih nemira. Kako se većina svjetskoga internetskog prometa odvija preko SAD-a, svima je jasno da se NSA tim koristi za uhođenje. Pojavili su se, primjerice, nedavno napisi da NSA uhodi preko Googleovih kolačića, spam mailova, preko lažnog servera Facebooka, pametnih telefona te da može špijunirati i ugašena računala. Navodno je godinama znala i za opasni bug Heartbleed, sigurnosni propust koji je pogodio 66 posto interneta te ga također upotrijebila za špijuniranje. Brazil i Njemačka zbog takvih su ‘ispada’ uspostavili e-usluge mjesno usmjerene, a Njemačka s Francuskom predlaže stvaranje europske podatkovne mreže kako bi se zaobišao promet preko SAD-a. Nakon otkrivanja američkog, ali i britanskog uhođenja zemlje potiču Ujedinjene narode da se što više uključe u buduće upravljanje internetom.
Inače, sustav radi tako da korisnici u jednoj državi mogu prilikom slanja maila nekome izvan svoje države vidjeti upozorenja da će podaci biti poslani preko ranjivih poslužitelja. To se već događa u Njemačkoj, a u tom smjeru će ići i promjene o zaštiti podataka u Europskoj uniji. Znači, korisnici će biti upozoravani da se osobni podaci šalju mrežom u zemlje koje nemaju odgovarajuće zakone o zaštiti osobnosti. U vezi s troškovima uspostavljanja i složenosti nacionalnih podatkovnih središta te mogućih stvaranja regionalnih podružnica zabrinuti su i Facebook i Google.