17. travanj 2021.

Transhumanizam: Početak puta do besmrtnosti ili prijevara za kraj?

Čini li vam se da je čovjekovo tijelo zastarjela tehnologija koju bi trebalo zamijeniti novom? Bit će da ste transhumanist, pobornik ideje da se poboljšanjem tijela, uma i emocija s pomoću tehnologije može postići dugovječnost, ako ne i besmrtnost. Mnogo je takvih u cijelom svijetu. Većina njih već se može nazvati kiborzima

Tehnologija je oduvijek bila produžetak ljudskih sposobnosti, a kako se poboljšavala i napredovala, došla je do trenutka kad na mnogo načina počinje mijenjati samu čovjekovu bit. Čovjek sada postaje njezin produžetak, ona mu obećava da će moći nadići svoja prirodna ograničenja. Je li tehnološka nadgradnja čovjeka i njegove društvene strukture nadmašivanje njegove mogućnosti ili mijenjanje njegove biti? Mnogo je pitanja vezano uz taj filozofski, ali i kulturni pokret koji je proizišao iz nastojanja da se ljudska vrsta kontinuirano unaprjeđuje tehnološkim inovacijama.

Transhumanisti vjeruju da se čovjek može i mora unaprijediti ili popraviti te je krajnji cilj stvoriti nekakvog Übermenscha, nadčovjeka, tako da mu se unaprijede tjelesne i intelektualne sposobnosti. Temeljna je ideja transhumanizma ​da pripadnici tog pokreta vjeruju u znanstveni i tehnološki napredak koji treba biti stavljen u funkciju čovječanstva da ga unaprijedi toliko da čovjek na kraju postane besmrtan.

Rođenje superčovjeka

Besmrtnost se prije pojave tehnologije mogla ostvariti samo ako ste napisali, opjevali ili izradili veliko djelo koje je ostalo upamćeno i nakon smrti, pa se za nekoga moglo reći da je svojim djelima, najčešće umjetničkim ili književnim, postao besmrtan. Danas ne treba biti veliki mislilac, pisac, kipar ili umjetnik, treba samo imati viška love – i mnoge opcije prema besmrtnosti postaju otvorene. No i dalje malo ljudi govori o transhumanizmu iako je pokret veoma raširen i već postoje transhumanisti. Većina njih to je postala zbog fizičkih nedostataka, ali ima i onih koji su se svojevoljno odlučili na neki način unaprijediti svoje tijelo, ponajprije omanjim čipovima kojima otvaraju vrata, plaćaju račune ili ulaze u kakav prestižan klub.

Kad se danas govori o bližoj ili daljoj budućnosti i razvoju tehnologije, mnogi spominju automatizaciju, robotiku ili umjetnu inteligenciju koja će ljudima preoteti radna mjesta, izbaciti nas s mnogih poslova, nakon čega će ljudi postati suvišni, no i dalje se malo govori o superčovjeku koji će sve te poslove moći odrađivati sâm, ali s pomoću tehnoloških dodataka na svome tijelu ili u mozgu.

Od religije do medicine

Postoji i druga definicija transhumanizma koja kaže da je taj pokret najsistematičniji napad na ljudsku vrstu. Gledajući povijesni kontekst, to nije novi pojam i nije suveren jer je glavni cilj mnogih civilizacija i religija, ali postiže se na drukčiji, organski način.
U mnogim religijama glavni je cilj transcendirati, postati što više nalik na Boga, ali taj se prelazak događa organski, prirodnim procesom.

Stari mudraci smatrali su da se ta čovjekova promjena mora dogoditi uz njegov trud i časnim radnjama, što je dugoročan proces za koji niste sigurni da će na kraju uspjeti. Danas malotko teži organskom transhumanizmu, svi 'odmah i sada' žele postati superljudi. Tehnologija to polako omogućava, a u deset godina, predviđa poznati transhumanist i novinar Zoltan Istvan, mnoge će stvari i tehnologije za transhumaniste postati stvarnost. On tvrdi da je transhumanizam u svojoj biti pokret koji želi pomoći čovjeku, koji želi da on napreduje i koji želi riješiti čovjekove zdravstvene, ponajprije fizičke, probleme.

Kontrola raspoloženja

Transhumanistička razmišljanja podjednako se bave dobrim i štetnim učincima tehnologije na društvo, ali s nadom da će pozitivna primjena ipak prevladati. Švedski filozof Nick Bostrom sa Sveučilišta u Oxfordu kaže da većina transhumanista ozbiljno shvaća moguće posljedice zloupotrebe tehnologije, od društvene nejednakosti (koja, ruku na srce, i ne treba tehnologiju da dođe do izražaja) pa sve do ekoloških katastrofa ili erozije društvenih odnosa. Zbog toga transhumanizam nastoji odgovorno pristupiti tehnologiji. Tehnologije uključene u taj pokret pripadaju gotovo svim tehnološkim granama: robotici, neuroznanosti, nanotehnologiji ili umjetnoj inteligenciji. Pritom on ne ostaje samo na modifikaciji tijela, nego teži mentalnim promjenama kako bi se uspostavila kontrola i nad željama, raspoloženjima i osjećajima.

Posljednji stadij

Kad smo već spomenuli osjećaje, treba reći da razne vojske već od Drugoga svjetskog rata pokušavaju manipulirati emocijama svojih potrošnih vojnika. Eliminacija straha, primjerice, koja jako pomaže vojniku da izvrši zadatke, postizala se upotrebom velike količine amfetamina, a danas transhumanistički potencijal u vojnim istraživanjima golica maštu raznih generala koji s nestrpljenjem očekuju svoga poboljšanog supervojnika koji će se moći penjati po zidu kao gušter, vidjeti u mraku kao sova i primati suptilne podatke iz okoliša kao šišmiš. Da, zaboravili smo, i biti jak kao medvjed.

Zbog svega toga ideja transhumanizma danas izaziva jednak optimizam, ali i strepnju. I dok, s jedne strane, transhumanisti žele prevladati čovjekova biološka ograničenja umetanjem tehnoloških implantanata i čipova kako bi se stvorila nova, postljudska vrsta, jača, brža i inteligentnija, koja će postupno zamijeniti obične ljude, oni koji stoje nasuprot njima u toj pojavi ili pokretu vide kraj ljudske vrste kakvu poznajemo. I sâm Bostrom smatra da je kiborg posljednji stadij ljudskog razvoja. Mogli bismo reći da transhumanisti smatraju kako je čovjekovo tijelo zastarjela tehnologija koju se mora zamijeniti novom, a to će učiniti poboljšanjem tijela, uma i emocija kako bi postigli besmrtnost.

Digitalni fašizam

Jedan od onih koji transhumanistički pokret nazivaju prijevarom koja ljude polako vodi u digitalno ropstvo jest profesor David Salinas Flores s Nacionalnog sveučilišta San Marcos u Peruu. On smatra da se iza transhumanizma kriju dvije teme: upotreba tehnoloških implantanata kao oružja protiv građana i sumnja da se provodi mnogo nedopuštenih istraživanja i pokusa na ljudima, posebno u agencijama povezanima s vojskom, kako bi se stvorio već spomenuti supervojnik. Također misli da ljudi s raznim tehnološkim dodatcima mogu biti špijunirani, da mogu izgubiti privatnost ili da ih se može kontrolirati, pri čemu mogu izgubiti vlastiti identitet i seksualnu narav te postati ljudski robovi u službi transnacionalnih tvrtki i ekonomskih sila. Zapravo, u svemu tome Salinas Flores vidi početak digitalnog fašizma u kojem će ljudi s implantatima biti u službi oligarhije.

Možda su njegove teze prilično radikalne, ali utjecaj transhumanizma i posljedice koje bi mogao ostaviti na ljude zanemaruju se. Postavlja se također pitanje odgovornosti i etike. Recimo, supervojnik, poboljšan, bezosjećajan i snažan, počini zločin. Tko odgovara za to? On sâm, medicinski tim koji ga je stvarao ili programeri koji su također sudjelovali u raznim fazama razvoja superiornog vojnika? Postoji i društveni aspekt tog problema: što s takvim vojnicima kad nema rata, mogu li se vratiti kući? Postavljaju se svakakva pitanja, ali i dalje je vrlo malo odgovora. U kojem se god smjeru transhumanizam bude razvijao, velika je vjerojatnost da će svi u budućnosti na sebi ili u sebi imati dodatak koji će ih na neki način malo poboljšati ili pak učiniti lošijim.