Svjetsko IT tržište raste iz sekunde u sekundu. Projekti se ‘štancaju’ brzinom svjetlosti, radi se od 0 do 24, ritam je nemilosrdan. Ni hrvatski ajtijevci ne zaostaju. No za razliku od svjetskih kolega, pritom ne govorimo o stručnosti i kreativnosti, uvjeti rada nisu im odveć od pomoći. A tu govorimo o državi, o okružju u kojemu posluju, o tome da sve više njih napušta Hrvatsku jer im je jednostavnije i jeftinije raditi vani. I sve više ih se odlučuje preseliti sjedište tvrtke u inozemstvo.
Hrvatski apsurdi Jedna od tvrtki koje su se odlučile na taj potez je i Koios savjetovanje. – U Londonu smo otvorili tvrtku i strukturirali smo se tako da je londonska tvrtka vlasnik hrvatske, odnosno da je globalno sjedište u Londonu. Londonsku tvrtku odlučili smo se otvoriti zbog planova širenja na UK tržište. To ne znači da napuštamo lokalno tržište, već da želimo dodati novo. U Hrvatskoj će se i dalje poslovati preko hrvatske tvrtke, a buduće poslovanje u UK obavljat će se preko londonske – objašnjava Stjepan Pavlek, direktor Koios savjetovanja. Ističe da je razlog otvaranja londonskog sjedišta, a ne tvrtke kćeri, taj da se organiziraju korporativno upravljanje, vlasnički odnosi te uključe zaposlenici u vlasništvo na način koji u Hrvatskoj nije moguć zbog nekih apsurdnih ograničenja Zakona o trgovačkim društvima te zbog interpretacija i načina rada trgovačkih sudova koji nemaju veze sa zakonom, ali ipak se primjenjuju. – Primjerice, želimo organizirati upravljanje prema takozvanom monističkom modelu, koji je jednostavniji i jeftiniji jer traži manje visokorangiranih menadžera pa je stoga i primjereniji za manje tvrtke, ali to u Hrvatskoj nije moguće. U procesu usklađivanja zakonodavstva s EU, u Zakon o trgovačkim društvima bili smo primorani uvesti i monistički model, međutim, to je napravljeno na način da su proizvoljno dodana ograničenja koja opet od toga monističkog modela rade dualistički i čine ga potpuno neprimjenjivim, tako da ga, nažalost, prema saznanjima koja imam, u Hrvatskoj nema još nijedna tvrtka – kaže Pavlek. Dodaje još jedan razlog: vlasničke odnose. U UK prijenos dionica može se napraviti potpisom jednog dokumenta (jedna stranica), bez ikakvih plaćanja, i registriranjem putem web-aplikacije. U Hrvatskoj za ekvivalentan proces prijenosa dionica, koje se iz nekog nikom znanog razloga Hrvatskoj u slučaju privatnih kompanija zovu ‘poslovni udio‘, treba ugovor o prijenosu, solemniziran kod javnog bilježnika, čekanje tjedne ili mjesece na odluku trgovačkog suda i ukupni trošak koji se penje do 10.000 kuna. No naglašava da razlog otvaranja sjedišta u Londonu nisu porezi – oni se uvijek plaćaju u zemlji u kojoj se obavljaju poslovne aktivnosti – već nemogućnost modernog i učinkovitog definiranja uprave i vlasničkih odnosa.
Individualni karakter Jedan od poznatijih hrvatskih poduzetnika koji se odlučio za londonsku adresu tvrtke jest Hrvoje Prpić, poduzetnik, poslovni anđeo i CEO tvrtke Trillenium. Napominje, i to već stoti put, da je prednost sjedišta u Engleskoj to što su troškovi znatno niži. – Nema nikakvih poreza ili naknada sve dok ne krenete stvarati prihode, a i tada su troškovi niži nego u Hrvatskoj. U Engleskoj možete imati tvrtku godinama da vas nitko ne pita da pošaljete ijedan papir – kaže Prpić. Ističe da lokacija sjedišta kompanije ima relativno malu ulogu u poslovnom uspjehu tvrtke, ali vrlo često će na početku stranci odbaciti hrvatske tvrtke. No čim se krene raditi s klijentima ili ako se dolazi putem preporuke, sjedište tvrtke postaje nebitno. Dakle, što se više isplati, otvoriti IT tvrtku u inozemstvu ili u Hrvatskoj? Mateo Perak, član Upravnog odbora udruge CISEx, kaže da što god napravili, za potpuno legalnu isplatu plaća i osiguranje temeljnih benefita svojim radnicima u Hrvatskoj mora se imati neki oblik tvrtke registrirane u Hrvatskoj. – Razni su razlozi otvaranja sjedišta izvan Hrvatske, a najčešće se to radi u potrazi za zakonodavnim okvirom koji manje opterećuje poslovanje. Ako pak planirate i kompletan proizvodni pogon preseliti nekamo vani i ne trebate hrvatske djelatnike, onda je hrvatsko sjedište nepotrebno. S druge strane, tvrtke koje žele svoje usluge plasirati na specifičnim tržištima često će otvoriti podružnicu ili sjedište na tim tržištima. Isplativost pothvata otvaranja tvrtke vani naspram otvaranja u Hrvatskoj izrazito je individualnog karaktera. Nekad to može ispasti i znatno skuplje – objašnjava Perak. Osim na zakonski kaos u Hrvatskoj ajtijevci već godinama upozoravaju na cijenu rada, odnosno na veliko porezno opterećenje zbog kojeg postaju nekonkurentni u inozemstvu. – Hrvatska je jeftinija prema bruto cijeni rada od razvijenog Zapada pa i nekih drugih razvijenih istočnih zemalja te je kao takva poželjna kao ‘outsourcing‘ odredište za takva tržišta. No u odnosu na neke druge zemlje koje nam konkuriraju na takvim tržištima, definitivno smo manje konkurentni zbog previsokog oporezivanja rada i polako zaostajemo u tržišnoj utakmici, što dugoročno ne može ispasti dobro. CISEx na taj problem već neko vrijeme upozorava vlasti – napominje Perak.
Cijena rada Članove CISEx-a, ističe Perak, ne muče visoki PDV ili porez na dobit, već visoka cijena rada i hrpa parafiskalnih nameta te obvezujućih propisa koji stvaraju visoke troškove poslovanja, posebno vezanih uza Zakon o računovodstvu, Zakon o radu i Zakon o zaštiti na radu. – Takvi propisi više nisu u skladu s vremenom i kontekstom u kojem poslujemo. A oporezivanje rada progresivnim stopama poreza na dohodak stavlja nas u tržišno nepovoljan i nekonkurentan položaj – zaključuje Perak. Ipak, kaže Pavlek, razlika u cijeni rada smanjuje se i još će se smanjivati. – S druge strane, činjenica je da cijena rada ovisi i o kvaliteti tog rada, a ondje gdje je cijena rada viša, i kvaliteta radnika je veća. Možemo si tepati da smo pametni koliko hoćemo, ali realnost u poslovanju je da iskustvo nosi mnogo. Onaj tko ima veća i bolja iskustva može u području u kojem je stručnjak raditi učinkovitije. A ljudi u velikim ekonomijama Zapada mogu raditi na projektima čija je poslovna i tehnološka složenost veća i naprednija nego što su to projekti u Hrvatskoj. Već od prve prakse na fakultetu razina i ‘znanstvena izvrsnost‘ projekata na koje se može doći primjerice u UK i u Hrvatskoj nije ista – upozorava Pavlek. Ističe i još jedan važan faktor za cijenu rada – životne troškove. – Ondje gdje su niži, cijena rada bit će niža, jednostavno zato što su i radnici jedni drugima konkurencija. Ne želite li raditi za nižu cijenu, a prema životnim troškovima biste mogli, lako se može pojaviti netko tko će pristati raditi za nižu cijenu kako bi se ugurao na vaše mjesto na tržištu rada – zaključuje Pavlek