Čitam da je sve riješeno: ‘Pakt Vlade i HNB-a: Plenković i Vujčić idu uvesti euro’ – vrišti s naslovnice Jutarnjeg. Ma, samo neka oni idu! Put do eura znatno je duži i mukotrpniji od jednog pakta premijera i guvernera. Istina, postoji pet kriterija koje treba ispuniti da se uopće može ući u eurozonu. I nema sumnje da treba postojati pakt svih institucija i stranaka o ispunjavanju tih kriterija. Četiri već imamo: niska inflacija, kamate koje ne odstupaju bitno od europskog prosjeka, stabilnost tečaja, pa čak i proračunski deficit manji od tri posto. Ostaje javni dug, koji je negdje na 85 posto BDP-a, a kriterij za eurozonu je dug manji od 60 posto BDP-a. Ali u smanjivanju javnog duga nema nikakva premijersko-guvernerskog pakta.
Pa baš je Plenković u finišu donošenja proračuna zakrpao političke apetite dizanjem proračunskih rashoda i duga za 4,6 milijardi kuna. I Ivan Lovrinović odmah je reagirao – ne vjeruje u pakt, i tvrdi da je priča o euru Vujčićevo skretanje pozornosti od novog Zakona o HNB-u i ulasku Državne revizije. A euro? Hajde da prvo ispunimo kriterije za ulazak u eurozonu, pa da onda sami odlučimo isplati li nam se, i kada, izgubiti monetarnu nezavisnost, za koju smo se izborili izlaskom iz Jugoslavije.
>>>Darinko Bago: Što izvoznici očekuju od Vlade, HBOR-a i HNB-a