Stvarno je glupo kada kolumnistica mora priznati da nema čvrst stav o nekoj temi. Ja nemam čvrst stav o tome je li dobro ili loše to što ljudi odlaze iz Hrvatske. U tom trendu vidim više pozitivnih nego negativnih aspekata, kako za pojedince tako i za društvo u cjelini, ali isto tako smatram da se itekako treba plašiti dugoročnih posljedica masovnog iseljavanja.
Tim više što među političkim elitama vlada posvemašnje sljepilo kada je u pitanju potreba useljavanja. Hrvatskoj nedostaje mladih, radno sposobnih, stanovnika. Prestanimo se zavaravati s tim da možemo sami ‘proizvesti‘ dovoljno djece da se broj stanovnika poveća barem na onih 4,5 milijuna. Možete davati i po milijun kuna za svako novorođeno dijete ali ‘kapaciteti‘ za rađanje su takvi kakvi jesu. Premali da bi se broj stanovnika mogao povećati na taj način. Uostalom, čak da se žene novčano motivira na dvostruko više rađanja, ni to ne bi riješilo problem. Ako bi se godišnje rađalo dvostruko više djece nego sada, dakle, oko 80 tisuća, to bi značilo samo to da bi svake godine na tržištu radne snage nedostajalo još novih 40-tak tisuća žena. A prije no što ta djeca odrastu i postanu dio korpusa radno sposobnog stanovništva, u Hrvatskoj će prirodno odumrijeti sve moguće poslovne djelatnosti.
Zemlja koja nema dovoljno vlastitih radnika naprosto mora imati ozbiljnu strategiju useljavanja. Hrvatska mora planski i smisleno početi privlačiti mlade ljude iz drugih zemalja da se ovdje naseljavaju. Treba ih navabiti na ona područja s kojih domicilno stanovništvo odlazi, gdje je obilje neobrađene zemlje i mnogo napuštenih kuća. Treba dovesti ljude koji takva područja neće doživljavati kao siromašna već kao svoju priliku za bolji život od onog kojeg imaju na mjestu na kojemu su rođeni. Zasada se sva hrvatska politika prema uvozu radne snage svodi na besmisleno cirkusiranje s odobravanjem kvota, nekoliko tisuća godišnje, od kojih koristi nemaju ni poslodavci koji vape za radnicima niti nezaposleni. Nezaposlenost, koja se većinom svodi na problem slabo ili nikako zapošljivog radno sposobnog stanovništva, je, naravno, drugi problem. Krivo je misliti da zbog velikog broja nezaposlenih u Hrvatskoj ima dovoljno radne snage. Nema. U nas jedino ima velik broj ljudi koji ne mogu naći zaposlenje jer takvog posla kakvog bi onih htjeli i znali raditi nema u blizini njihovog stana. Iako je to već neka druga priča, opet nas dovodi do pitanja migracije.
Mnoštvo je povijesnih, socijalnih i kulturoloških razloga uslijed kojih smo kao zemlja izrazito neskloni prema migracijama u oba smjera – od iskustava starijih od stoljeća da onaj tko jednom ode u ‘strani svijet‘ više se ne vraća; od činjenice da se pitanje svih pitanja, ono stambeno, rješava samo jednom u životu, a i to je preskupo; od strahova da će netko stran uzurpirati tvoj prostor kojeg si napustio i da će uzurpator, a ne vlasnik, imati zaštitu države; do toga da smo, kao društvo u cjelini, zatvoreni i nepovjerljivi prema svemu što je strano (čak i prema uvoznoj robi, ali i to je već neka druga priča).
Tako, kada pojedinci iz naših redova odluče otići u Irsku, jer će im tamo biti bolje, mi opet na to gledamo isključivo iz svoje uske perspektive – jao nama, mladi nam ljudi odlaze. Postoji, međutim, i pogled iz perspektive Irske, zemlje koja se širom otvorila multinacionalnim kompanijama i – useljenicima. Rezultat je strelovit rast irskog gospodarstva.
U Hrvatskoj zazivamo strane investitore. Nudimo im zemljišta za gradnju poslovnih prostora, obećajemo im građevinsku dozvolu u roku od 24 sata (naravno, nakon što prikupe sve papire, za što im treba 24 mjeseca, ali i to je neka druga priča), dajemo im porezne olakšice... No, kada su u pitanju radnici, koje bi možda trebalo dovesti iz drugih zemalja, kažemo – ne. Nije predviđeno u našim kvotama.
Činjenica jest da nas u Hrvatskoj ima sve manje i da nas je već sada premalo za održivi razvoj. Pretpostavka je da (unatoč svemu) mlade žene neće pristajati na to da budu strojevi za serijsko rađanje, ma koliko im novaca za to obećali. Pretpostavka jest da će mladi ljudi sve više htjeti iskoristiti to što im se u drugim zemljama nude bolji uvjeti rada i života nego kod kuće. Na to treba odgovoriti strategijom useljavanja. Na svakog iseljenika, treba nam barem deset useljenika. Činjenica jest da nam budućnost ovisi o tome koliko nas ima. Ne koliko ima nas Hrvata, već koliko ima nas stanovnika Hrvatske.