Posljednje tri godine Liderova sezona konferencija završava skupom ‘Pametni znaju čemu služi izvoz’. U ovih deset godina Liderova projekta pozdravljao sam sudionike i vodio panele, ovog utorka ohrabrio sam se i pred sudionike izvozne konferencije izašao s prezentacijom ‘Zašto ova zemlja ne voli izvoznike i kako da ih zavolimo’. Taj nastup posljedica je nagomilanih frustracija što politika, ali i društvo u cjelini, nikako da prihvati da je izvoz jedino zdravo rješenje za micanje Hrvatske sa začelja članica Europske unije (drugi je način da izađemo iz EU pa da se ne moramo ni s kim uspoređivati). Prošli smo fazu kad smo se čudili što nas se ne razumije. Prihvaćamo to kao činjenicu. E, sad je počela potraga za pitanjem zašto je većina slijepa kraj zdravih očiju. Evo sažetka prezentacije.
Složna antikoalicija Prvo je pitanje tko sve ne voli (odnosno ignorira) važnost izvoza. To su (uz časne iznimke) političari, novinari, ekonomski analitičari, statističari, ali i obični ljudi. Kad bi na kladionicama postojale oklade hoće li neki političar, premijer ili ministar u intervjuu izustiti riječ ‘izvoz’, bio bih bogat čovjek. Kolegica Manuela Tašler, voditeljica Liderova Kluba izvoznika, već petu godinu detaljno iščitava intervjue političara. Ove je godine u jednom tromjesečju imala uzorak od 25 velikih intervjua. Predstavnici političke elite samo su u tri intervjua spomenuli izvoz! Treba priznati da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u gotovo svakom istupu, kad je riječ o ekonomiji, naglasi važnost izvoza. Počeo je to i guverner HNB-a Vujčić, ali kad treba zaštititi izvoznike od jačanja kune – zaboravi to učiniti. A kad kunu treba spašavati od slabljenja – središnja banka redovito intervenira. Za to što političari ne spominju izvoz krivci su i novinari, kojima je jednako tako mrsko postaviti pitanje vezano uz izvoz. Mnogi ekonomski analitičari, možda i nesvjesno, minoriziraju važnost izvoza. Umjesto da svaki rast prodaje robe na stranim tržištima pohvale, relativiziraju ga konstrukcijom da je rast izvoza ‘posljedica konjunkture u EU’. Kao da je nevažno što rade menadžeri i zaposlenici u izvozničkim tvrtkama (14 posto od ukupnog broja registriranih tvrtki). Neoprezni su i statističari. I oni uživaju relativizirati izvozne rezultate napomenama kako je npr. ‘izvoz rastao za tri posto, ali je istodobno uvoz rastao za pet posto’. Glavni krivac za rast uvoza osobna je potrošnja, a ne uvozna ovisnost izvoznika. Pa zašto onda ne rabe formulaciju: ‘Osobna potrošnja rasla je za tri posto, zbog čega je uvoz porastao za pet posto’? Kad političke i ekonomske elite imaju takav odnos prema izvozu, nije čudno što je takvo i opće ozračje. Kad običnim ljudima počnem objašnjavati da je spas u izvozu, uvijek čujem istu reakciju: ‘Pa mi nemamo što izvoziti!’ Na pitanje koliki je hrvatski izvoz nema odgovora. Samo čuđenje kad im kažem da hrvatski izvoznici na godinu izvezu robe u vrijednosti većoj od 12 milijardi eura.
Lakše je zaduživati se Drugo je pitanje što je uzrok takvog ignorantskog ili negativnog odnosa prema izvozu. Evo nekih razloga: Većina političara na hrvatskoj sceni ekonomski je nepismena. Rijetko je tko pročitao makar i prvih pedeset stranica Sammuelsonove ‘Ekonomije’ ili neke druge ekonomske čitanke. Osim toga, kad političaru spomeneš da bi se trebao zauzimati za izvoz, on to odmah pogrešno prevede kao zahtjev za ‘devalvaciju’. A budući da mnogi njegovi potencijalni glasači imaju kredite uz deviznu klauzulu, to miriše na izgubljene glasove. I kratkovidni političar odmah postane alergičan na izvoz, izvoznike i njihove zagovornike. Uz to, izvoznici ne posluju s državom, zbog čega ih se ne može lako reketariti. Jedan od razloga ignoriranja robnog izvoza jest to što Hrvatska stjecajem okolnosti ima prekrasnu obalu, pa najave kako će od turizma biti ostvaren prihod od osam milijardi eura većinu uvjeravaju u to da joj i ne trebaju devize od tih dosadnih robnih izvoznika. Ali kako to da nakon svih tih rekordnih turističkih sezona i tolikog novca Hrvatska nazaduje na rang-listama razvijenosti? Još jedan razlog ignorancije lijep je i jednostavan običaj da se ministra financija pošalje na ‘road show’ da skupi milijardu-dvije eura za otplatu duga. Što će nama devize od izvoznika kad se možemo zadužiti? Nažalost, nitko ne uviđa da je predstava pri kraju i da je nezgodno kad se ministar Marić iz svijeta vrati neprodanih državnih obveznica. Važan je razlog ignoriranja izvoza i u tome što nam nitko iz Washingtona, Bruxellesa ili Berlina nije naredio da povećavamo svoj robni izvoz. Naviknuli smo se slušati, a u ovom slučaju tim centrima moći interes je da Hrvatska bude zemlja uvoza, a ne izvoza.