Porezne promjene još su jedan promašaj hrvatske politike. Ne zato što su same po sebi loše, nego zato što imaju ograničen vijek: samo do kraja HDZ-ove ere na vlasti. Već se može pretpostaviti da će SDP u sljedećoj izbornoj kampanji obećavati vraćanje povlaštenog PDV-a za ugostitelje, ukidanje poreza kupcima prve nekretnine, benevolentniji porezni tretman medija, odnosno honorara(ca)... ‘Sviranje po željama’ moglo bi donijeti nešto – možda odlučujućih – glasova. Ta lova nadoknadit će se na drugoj strani – od banaka, telekoma, energetičara… Nakon promjene vlasti opet ispočetka. Malo iz šupljeg u prazno (kako bi rekao Ivan Vrdoljak), malo iz praznog u šuplje. Poticajno za poduzetnike, a posebno investitore, koji svaki dan trebaju čitati (Narodne) novine da im ne bi promaknula neka nova odredba koja im preko noći ruši financijsku konstrukciju milijunskog projekta. Umjesto stranačkih radionica Hrvatska bi trebala porezni konsenzus. Da smo Zdravka Marića i Borisa Lalovca izgnali na pusti otok, vjerujem da bi se vrlo brzo vratili s usklađenim poreznim promjenama. HDZ i SDP mogli bi takav porezni paket uvrstiti među ustavne zakone i izglasati ga dvotrećinskom većinom. Tako bi poslali poruku poduzetnicima o stabilnosti poreznog sustava koji se ne može mijenjati bez 101 saborske ručice. Nažalost, politički pragmatizam nije jedina zapreka tom scenariju. Za cjelovitu i smislenu poreznu reformu potrebna je i prava državna strategija: želimo li i kako poticati poljoprivredu, industriju, turizam, hoćemo li forsirati IT s visokom dodanom vrijednošću ili obućarce i tekstilce, koji zapošljavaju mnogo ženske nekvalificirane radne snage… Pa, ako i nema pretpostavki za porezni konsenzus, bar nije zabranjeno sanjariti, makar i javno.