02. rujan 2016.

Protuustavno onemogućena tužba onima koji se smatraju oštećenima oko dodjele poljoprivrednih poticaja

prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Posljednjih nekoliko mjeseci mediji su nas zatrpali podacima o vrlo izvjesnim nezakonitostima u postupcima dodjele sredstava EU poljoprivrednicima u sklopu Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. Najavljene su kontrole Europske komisije, objavljene su neke nezakonite odluke, ukazivalo se na neke nezakonitosti, primjerice pogodovanje ‘velikima‘. Prema jednoj od tih medijskih vijesti moglo bi se čak dogoditi da sredstvima namijenjenima poljoprivrednicima u Hrvatskoj formalno raspolaže neko javno tijelo jedne od susjednih država… Iako bi bilo za očekivati da se oglase i tijela kaznenog progona, to se zasad nije dogodilo.

Što jamči Ustav

Dakle, po oglašenom natječaju iz 2015. godine (u kojemu je istina stajalo da je isključena sudska zaštita) proveden je postupak i oni koji nisu bili zadovoljni uložili su prigovor povjerenstvu za odlučivanje o prigovorima. Nakon odluke tog povjerenstva oni koji su odbijeni prema stajalištu resornog ministarstva mogli su samo ‘stajati i plakati‘, neovisno tome jesu li i (ako jesu) bili oštećeni. Mnogi su tako i učinili, ali ne svi. Tako je jedan OPG pokrenuo upravni spor i poslije gotovo godinu dana čekanja i pisanja požurnica sud se oglasio odbacivanjem tužbe. Obrazloženje se svodi na to da Zakon o državnoj potpori, poljoprivredi i ruralnom razvoju izrijekom u čl. 51. st. 2. propisuje da odluke u tim postupcima nisu upravni akti, a ako nisu upravni akti onda se protiv njih ne može pokretati upravni spor. To je formalno točno, citirani propis baš tako glasi. Međutim, ni taj zakon i nijedan drugi zakon nisu iznad Ustava, kao ni iznad Konvencije. U članku 29. st. 1. Ustava stoji da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravilno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, dok u čl. 19. Ustava stoji da se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravne vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Podsjećamo da je Ustav najviši pravni akt u hrvatskom pravnom sustavu i s Ustavom moraju biti usklađeni svi drugi pravni akti, uvijek i bez iznimke. Također i Konvencija o ljudskim pravima kao iznimno važna međunarodnopravna norma koje je i Hrvatska potpisnica (a još je važnije što prema njoj postupaju međunarodni sudovi, a posebno i onaj u Strasbourgu) propisuje praktično isto. Naime, u članku 6. stavak 1. Konvencije stoji da radi utvrđivanja svojih prava i obveza svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Kada je u praksi postalo sporno odnose li se navedena jamstva i na upravni postupak (a protiv nezakonitosti u tom postupku nezadovoljna strana bori se pred upravnim sudovima), baš Ustavni sud je u svojoj odluci U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010. godine (objavljena u Narodnim novinama 90/10) utvrdio da se jamstva prava na pravilno suđenje sadržana u čl. 29. st. 1. Ustava primjenjuju i na upravne sporove.

Mogli su, a nisu

Ustavni sud je u toj odluci ustvrdio i da pravo na pristup sudu nije potpuno bezuvjetno, ali ograničenje ne smije biti takvo da time bude narušena sama bit ‘prava na sud‘. Također, smiju biti propisana samo radi ostvarenja legitimnog cilja i mora postojati razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići. Ustavni sud se izrijekom pozvao i na poznate slučajeve iz Strasbourga (Sotoris i Beleš) i na svoju odluku U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010. koja je objavljena u NN 126/10. Sudska zaštita pravo je koje svakome pripada protiv pojedinačnih akata upravne vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, a takve su odluke povjerenstva za prigovore i Agencije za plaćanja u poljoprivredi, konačno i resornog ministarstva. Pri tome moguće je (odnosno nije isključeno) da se u nekim slučajevima kao što je npr. nepostupanje u roku, mala vrijednost postupka i sl. dopusti iznimka s obrazloženjem da se tako postupa radi ostvarenja legitimnog cilja i mora postojati razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići. Međutim, generalno isključenje sudske zaštite jednostavno ne dolazi u obzir. Tužno je što upravni sudovi nisu iskoristili mogućnost da samo u skladu s čl. 37. St. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu podnesu zahtjev za ocjenu suglasnosti te odredbe s Ustavom i zastanu s postupkom dok Ustavni sud ne odluči. Treba se nadati da će tako postupiti Visoki upravni sud podnese li se žalba.