U uređenim je državama uobičajeno da se na temelju koncesija na najvažnije resurse, naftu i plin, plaćaju koncesijske naknade od oko 12 do čak 20 posto tržišne vrijednosti proizvedenih ugljikovodika te da se između države i koncesionara dijeli dobit na eksploatirane ugljikovodike. Sličan primjer slijedio je Timov tim koji je prije mjesec dana dao u koncesiju šest istražnih prostora u Slavoniji za eksploataciju ugljikovodika. Na temelju tih ugovora Ina, kanadska tvrtka Vermiliona Energy i nigerijski Oando PPC u idućih će trideset godina plaćati ne samo koncesijske naknade, obvezali su se da će državi plaćati i dio dobiti od eksploatiranih ugljikovodika. Koliko će to podebljati BDP, vidjet će se u pet do deset godina od početka eksploatacije, no procjenjuje se da je riječ o milijardama kuna.
Orešković i Panenić potpisali ugovor s tvrtkom Vermilion, investiciju od pola milijarde kuna
Bilo bi logično da država tako već sada raspodjeljuje dobit s Inom, najvećim eksploatatorom nafte i plina u Hrvatskoj, no logika je često po strani kad je ta tvrtka u pitanju. I tako već desetljećima. Dok je bila čistokrvno državno poduzeće, plaćala je državi simbolične koncesijske naknade na plin i naftu. Kad je prodana, naknade su iznosile mizernih pet posto i nisu mijenjale sve do 2015., otkad iznose 10 posto. U Mađarskoj, primjerice, Mol državi plaća čak 12 posto. Zašto toliko ustupaka tvrtki koja odavno nije državna?
– Uređene države ubiru koncesijsku naknadu, obično od 20 posto, i udio u dobiti proizašle iz eksploatacije nafte i plina od 55 do 80 posto. Prema mojim procjenama, država je na temelju povlaštenih koncesijskih ugovora s Inom od privatizacije izgubila čak 1,855 milijardi američkih dolara ili deset puta veći iznos od uplaćenoga – tvrdi Goranko Fižulić, bivši ministar gospodarstva u Račanovoj vladi.
Cijeli tekst možete pročitati u novom broju Lidera koji je na kioscima od četvrtka.