Moj tržišno neosvješteni suprug nikako ne razumije zašto dva puta zaredom ne može kupiti istu stvar. Zašto više nema one kreme za brijanje u plavoj tubi? Zašto više ne kupujemo onaj sir u listićima u transparentnoj ambalaži? Zašto više nema one čokolade u mekom crvenom omotu? Zato, objašnjavam mu, što je opće prihvaćena dogma da na tržištu ne vrijedi ništa što je staro, da i najbolja stara stvar može proći samo ako je nova i inovativna. Zato je ona krema za brijanje sada u bijeloj tubi, onaj sir u zlatnom a ona čokolada u plastificiranom crvenom omotu.
Da stvar s inovacijama bude potpuna, u supermarketu u kojem redovito kupujem krema za brijanje više ne stoji na polici u drugom redu desno kao prošlog tjedna već je cijeli asortiman premješten na treći red lijevo, gdje su prije stajale čokolade, a čokolade su premještene tamo gdje je bio prošlog tjedna bio sir. Gdje je sir ovog tjedna, još nisam dokučila. Iscrpljena sam od diktature inovativnosti u trgovinama i, malo za promjenu, voljela bih da se stvari rjeđe mijenjaju. Proizvođači, apeliram na vas da kada jednom napravite kvalitetan proizvod da ga više ne mijenjate sa svakim godišnjim dobom. Omogućite mi da se na taj proizvod naviknem. Trgovci, apeliram na vas da ne mijenjate raspored robe na policama svakih nekoliko tjedana. Dozvolite mi da steknem neke male navike koje se neće morati mijenjati.