Postoji lijek protiv korupcije, zove se ‘nula tolerancije na korupciju‘. Stvar je vrlo jednostavna i dobro funkcionira tamo gdje se primjenjuje.
Stanovnici zemalja u kojima se taj lijek primjenjuje ne mogu računati na to da će poboljšati svoj osobni životni standard tako što će primiti mito za posao koji ionako moraju obaviti, ili da će im biti dobro plaćeno ako svoj posao obave onako kako ne bi smjeli, ali zauzvrat žive u zemljama u kojima se visoki životni standard svakog pojedinca osigurava postojanjem ekonomije u kojoj nema tolerancije na korupciju. Danska, Finska, Švedska..., kaže neprofitna organizacija RAND Europe koja je za Europski parlament provela istraživanje o korupciji u EU, zemlje su u kojima je korupcija najmanja.
Na drugom kraju rang liste, među tri najkorumpiranije članice EU-a, nalazi se Hrvatska. Jesmo li iznenađeni? Nismo. Vidimo to i sami i bez istraživanja. Problem je u tome što smo na to svi već odavno oguglali. Prihvatili smo korupciju kao životnu činjenicu. Prihvaćamo je na isti onaj način na koji stanovnici sela Jakuševac kraj Zagreba prihvaćaju činjenicu da im smrdi s obližnjeg smetlišta. Smrdi, ali za to dobivaju naknadu od grada. Smrad počne smetati tek kada se iznos te naknade dovede u pitanje. A dok ima naknade, dok postoji novčana korist za većinu onih koji žive u tom smradu, smrad i ne smeta toliko. Dok ima mogućnosti da svatko od nas nešto ušićari od smrada korupcije, bilo kao davatelj ili primatelj mita, neka smrdi i dalje. Možda se jednog dana svi skupa ugušimo u smradu korupcije, ali bar znamo da neki među nama mogu na tom smradu dobro zaraditi. Kao društvo ih ne osuđujemo, kao pojedinci se samo nadamo da ćemo upravo mi biti ti koji biti u poziciji primiti mito.
RAND procjenjuje da Hrvatska godišnje zbog korupcije izgubi najmanje dvije milijarde eura. Za deset godina to je dvadesetak milijardi eura. Puno previše za malu i siromašnu zemlju, koja će, ako se korupcija ne zaustavi i iskorijeni, biti još siromašnija. Želimo li to? Želimo li u narednih deset godina kao društvo izgubiti još dvadesetak milijardi eura zbog korupcije?
Vjerujem da je ova procjena zapravo vrlo konzervativna, odnosno da Hrvatska godišnje zbog korupcije izgubi još mnogo više. Sjetite se samo svih onih potencijalnih investitora koji su u zadnjih desetak godina dolazili u Hrvatsku sa željom i namjerom da ovdje pokrenu neki posao a onda bi netragom nestali. Da se je realizirala samo svaka deseta najava ulaganja, koja su izostala zbog (opravdane) pretpostavke da su se investitori odmah suočili s korupcijom, u tih deset godina bilo bi izgrađeno pogona i pokrenuto novih poslova za tisuće i tisuće novih radnih mjesta.
Možemo li mi kao pojedinci išta učiniti? Naravno da možemo. Za početak treba početi vrištati da je smrad korupcije nepodnošljiv i da ne želimo više živjeti u tom smradu ma koliku nam naknadu za takav život dali ili obećavali. Budemo li dovoljno glasno i dovoljno dugo vrištali, kad-tad će to doprijeti do ušiju naših zastupnika u parlamentu. A u njihovim je rukama moć da Hrvatsku proglase zemljom s nula tolerancije na korupciju. Ako to žele, naravno.