Čelnici nekadašnjeg Sovjetskog saveza voljeli su naglašavati kako je čovjek njihovo najveće blago. Na toj je frazi onomad nastao vic: U Sovjetskom savezu čovjek je najveće blago. Zato ga drže dobro zatvorenim!
U suvremenoj hrvatskoj inačici taj bi vic mogao glasiti otprilike ovako: U Hrvatskoj su svi toliko talentirani da imamo manjak netalentiranih. Zato netalentiranima dajemo najplaćenije poslove da nam ne bi otišli iz zemlje!
Prošlog je tjedna Nacionalno vijeće za konkurentnost, kao Partner institut Svjetskog gospodarskog foruma, objavilo rezultate Izvješća o ljudskom kapitalu, prema kojem se Hrvatska nalazi na 36. mjestu u konkurenciji od 124 zemlje svijeta. Zastanite malo i promislite nad tim podatkom! Hej, zemlja čiji broj stanovnika čini oko 0,05 posto svjetske populacije po ljudskom je kapitalu 36. na svijetu! Meni je ovo fenomenalan podatak, tim više što na razini osobnog dojma mnogo češće mislim kako smo zacijelo prvi u svijetu po količini ljudske gluposti. No, to je samo moj, znanstveno nepotkrijepljen, dojam.
Ovako visoko mjesto na svjetskoj rang-listi indeksa ljudskog kapitala u izvješću koje naglašava da je talent, a ne kapital, ključan faktor konkurentnosti i gospodarskog rasta , Hrvatska je zaradila u prvom redu bodovima dobivenim u dijelu istraživanja koje se odnosi na uspjeh pojedine zemlje u razvijanju vještina i kompetencija ljudi kroz učenje. U tom smo dijelu odlični – na samom smo svjetskom vrhu po indikatoru postotka učenika koji završe upisano primarno ili sekundarno obrazovanje te jednakosti djevojčica i dječaka kod upisa u obrazovni sustav. Mnogo, mnogo lošije stojimo u kategorijama koje govore o upotrebi stečenih znanja kroz produktivno zapošljavanje. U tom dijelu već ozbiljno kiksamo. Ukratko, kada je ljudski kapital u pitanju, odlični smo u startu, vjerojatno stoga što za upis u osnovnu školu (još uvijek) nije potrebno imati dobru vezu, nakon čega nam se taj najvredniji resurs 21. stoljeća počinje rasipavati, proporcionalno s razinom korupcije i nepotizma.
U aktualnoj priči oko toga je li ministar pravosuđa Orsat Miljenić obećao ili nije posao jednoj djevojci, meni je najviše zazvonila ministrova formulacija koju je rekao njezinu ocu: ‘Javite se ako bude natječaj‘. Iako se ministar tom formulacijom distancirao od toga da će izravno zaposliti nekoga ‘preko veze‘, istovremeno je ostavio mogućnost da upravo to može i učiniti. Nema ništa bez natječaja, ali kada se natječaj raspiše, nema više problema. Ili je možda drugačije?
No, glavni problem s rasipanjem našeg ljudskog kapitala nije u tome što na dobro plaćena mjesta u državnim službama i državnim tvrtkama dolaze oni netalentirani za bilo što osim za hvatanje dobrih veza (po čemu se, uostalom, Hrvatska ni ne razlikuje mnogo od drugih zemalja), već u tome što su dobro plaćena radna mjesta koncentrirana u rukama države. Izlaz iz tog začaranog labirinta kolokvijalno nazivamo ‘nužnim strukturnim reformama‘, koje bi trebali provesti oni koji su preko veze došli do dobro plaćenih radnih mjesta. Tko vidi rješenje neka nam se javi u redakciju.