Kaže jedna uzrečica da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno. Predizborne kampanje se u tom kontekstu ne spominju.
Doduše, uzrečica je nastala davno prije nego što su usvojene Ženevske konvencije i osnovan Haški sud pa više ne stoji da se to odnosi na rat. Danas se u civiliziranom svijetu smatra da ni u ratu mnogo toga nije i ne smije biti dozvoljeno, što ne znači da se ono nedozvoljeno ne radi. No, kada rat završi, počinju suđenja. Druga su stvar predizborne kampanje. Niti u njima mnogo toga ne bi smjelo biti dozvoljeno ali se radi. Tako je ključna razlika između pravog rata i predizborne kampanje na hrvatski način u tome što poslije izbora ama baš nitko ne mora odgovarati za ono što je bilo za vrijeme kampanje. U prvom se to redu odnosi na olako izrečena lažna obećanja.
Naprosto je gadljivo pomisliti na to koliko ćemo se u narednih nekoliko tjedana naslušati izjava tipa ‘smanjit ćemo PDV na hranu‘, ‘povećat ćemo mirovine‘ i tome slično, koliko će licitiranja biti s brojem novootvorenih radnih mjesta i za koliko će porasti BDP, tko će se žešće boriti protiv korupcije, a tko će napraviti više reformi. Okej, znamo da to nema nikakve veze sa stvarnim životom, ali netko od tih ljudi koji će svašta izgovoriti tijekom kampanje i koji će svašta izobećavati, u naredne će četiri godine biti predsjednik Vlade, ministar, predsjednik Sabora.
Kako mi, glasači, možemo očekivati da će upravo ti ljudi, koji će se tijekom predizborne kampanje bezočno razbacivati sa smanjenjem PDV-a i rastom mirovina, svoj mandat iskoristiti da će od Hrvatske napraviti jednu uljudnu i pristojnu europsku državu. Državu u kojoj nova radna mjesta ne otvara Vlada, jer kada to ona čini samo buja birokratski aparat, već državu u kojoj poduzetnici imaju potrebu za novim zapošljavanjem a ne za otpuštanjem. Državu u kojoj će građanin dobiti novu osobnu iskaznicu bez višesatnog čekanja na red, u kojoj će cijena vozne karte u javnom gradskom prijevozu biti niska a kazna za neplaćanje visoka (a ne obrnuto), u kojoj će lopovi završavati u zatvorima a ne s oslobađajućom presudom, u kojoj predsjednik uprave državne tvrtke neće dobiti otkaz (samo) zato što se promijenila stranka na vlasti i što njegovo mjesto treba osloboditi za nekog drugog.
Hrvatska treba reforme, što će reći uspostavljanje novih modela ponašanja i djelovanja u državi. Preduvjet za provođenje svih drugih reformi jest promjena modela ponašanja u vrijeme predizbornih kampanja. Dakle, kada se na izbornim listama pojave ljudi koji neće bacati u vjetar fraze o rastu BDP-a koje čak niti ne razumiju ili domoljubne floskule već će pokazati da prepoznaju srž problema koji Hrvatsku čine neučinkovitom i globalno nekonkurentnom državom, tek ćemo tada znati da se pojavila ona politička struja koja će doista biti u stanju reformirati cijelo društvo.