Prošlo je nekih petnaestak godina otkako je Ivica Todorić u nekom intervjuu uskliknuo: Hrvatska trgovina je pred bankrotom!
Ta je njegova tvrdnja bila dosta dugo i često citirana, osobito u kontekstu najave dolaska stranih maloprodajnih lanaca na hrvatsko tržište. S vremenom je ta tvrdnja zaboravljena a kao što vidimo, Todorić je više nego uspješno demantirao sam sebe. Upravo on postaje najveći trgovac svih vremena na prostoru jugoistične Europe, što mu je bila i namjera još u trenutku kada je dramatičnom izjavom o hrvatskoj trgovini pred bankrotom pokušao zaustaviti stranu konkurenciju koja je počela nadirati u Hrvatsku. A vjerojatno još i prije toga.
Sada, kada je pred okončanjem spajanje Konzuma i Mercatora, što će zacijelo uvelike odrediti odnose na maloprodajnom tržištu Hrvatske i regije u narednom desetljeću, ako ne i dulje, prisjetimo se ukratko što se s hrvatskom trgovinom zbivalo u proteklih 25 godina.
Iz socijalizma u kapitalizam ušli smo s nerazvijenom maloprodajnom mrežom, bez i jedne velike nacionalne kuće, ali s mnoštvom malih lokalnih lanaca čiji direktori mahom nisu znali odgovoriti na nove izazove, u prvom redu na glad potrošača za stranim proizvodima. Dok su oni rapidno propadali, u garažama su počeli ubrzano nicati trgovci koji su znali što potrošači žele i gdje se to može jeftino nabaviti. U jednom trenutku takvih je bilo preko 30 tisuća, od kojih je nekolicina u relativno kratkom roku uspjela napraviti tržišni boom. Neki od njih, kao što su Tomislav Mamić (Tommy) ili Ivan Katavić (KTC) uspješno održavaju svoje pozicije. Neki drugi među njima, od kojih je najznačajniji Kerum, su ‘pukli‘ iz kojekakvih razloga, neki, kao što je Mate Škojo, su kirurškom preciznošću pogodili savršeni trenutak kada se treba prodati i posvetiti se nečem drugom.
U toj gomili lokalnih trgovačkih lanaca sredinom ‘90-tih svojom su se veličinom i značajem izdvajala dva zagrebačka, Slavija i Unikonzum. Slavija, koju je pred raspad Jugoslavije njen ondašnji direktor Petar Ivanović učinio najvećom trgovačkom firmom u bivšoj državi, bila je ‘bezecirana‘ za Tuđmanovog omiljenog tajkuna Miroslava Kutlu, koji ju je preimenovao u Dionu i za samo nekoliko godina slavno je doveo do stečaja. Bio je to ujedno početak kraja Kutlina carstva. Diona se iz stečaja nekako izvukla, preuzeli su je njezini najveći vjerovnici (Kraš, Dukat, Vindija i Gavrilović) da bi pred desetak godina sve završilo u Gavrilovićevim rukama, koji upravo rasprodaju njezine ostatke.
Ivica Todorić u niti jedan svoj posao nije ušao na mala vrata pa tako ni u trgovinu. Kako nije mogao doći do Slavije, preostalo mu je za preuzeti tek Unikonzum, koji je sredinom ‘90-tih bio otprilike upola slabiji od Slavije, ali još uvijek drugi po veličini lanac u Hrvatskoj. Nakon što ga je preimenovao u Konzum, Todorić ga je krenuo širiti malim akvizicijama. No, u to su vrijeme rastući mali trgovci još uvijek mislili da mogu samostalno stvoriti carstva i mnogi su od njih prezirno odbijali Todorićeve ponude, a na vrata hrvatskog tržišta počeli su kucati stranci. I tada je Todorić uskliknuo kako je hrvatska trgovina pred bankrotom. Bio je u pravu utoliko što je u narednim godinama doista propala većina malih trgovaca, ali ne i njegov Konzum, koji je upravo tada krenuo s ekspanzijom koja ga je u desetak godina učinila daleko najmoćnijim maloprodajnim lancem u zemlji. Sada će s Mercatorom postati najmoćniji u regiji. I tu je kraj jedne ere hrvatske trgovine.
U novoj eri tržišna se utakmica na maloprodajnom prostoru više neće voditi na tlu. Tu uz Todorića više neće biti prostora ni za koga značajnijeg. U novoj će se eri utakmica u maloprodaji voditi između Todorića u čvrstim objektima i virtualnih trgovaca, koji će ga poput rojeva osica napadati s interneta. Ono što su početkom ‘90-tih za male trgovce bile garaže, sada je to internet. U svakom slučaju, u trgovini neće biti dosadno ni ubuduće.