Zakonska zabrana obilježavanja Valentinova mogao bi biti potez koji bi Hrvatsku mogao dovesti do puta kojim se stiže na put izlaska iz krize. I mislim to sasvim ozbiljno! Mislim to stoga što smatram da je Valentinovo čista paradigma svega onoga što je osujetilo razvoj hrvatske ekonomije. Proslava Valentinova u hrvatskim uvjetima nije slavlje ljubavi nego slavlje uvozne ekonomije.
Prvi korak kojim je prije dvadesetak godina Hrvatska krenula u samostalnost bio je odbacivanje državnih praznika bivše Jugoslavije. U neovisnost je Hrvatska u tom smislu unijela tek nikada utrnutu tradiciju obilježavanja Božića i Uskrsa te Novu godinu. Stare smo praznike odbacili, nove nismo sami stvorili. Tri dana praznika godišnje premalo su za bilo koju zemlju, pa tako i Hrvatsku. Kada se tome pribroji naša polustoljetna glad za simbolima Zapada, vrata u našim glavama za uvoz tuđih praznika širom su se otvorila. Kroz njih je odmah ušlo Valentinovo, Noć vještica pa čak i Dan Svetog Patricka.
A za njima su u Hrvatsku ušli i materijalizirani simboli tih blagdana. Budući da ih u zemlji nitko ne proizvodi, logično je da ih se uvozi. Kraš, recimo, nema niti jedan artikl u obliku srca. Zato je logično da za Valentinovo skoči prodaja srcolikog pakiranja Milke. U Hrvatskoj više nema niti jednog proizvođača ženskih grudnjaka i gaćica. Zato je logično da zbog potražnje na Valentinovo trgovci povećaju narudžbe za crvenim čipkastima tangicama od svojih talijanskih partnera. Za očekivati je da će se za Valentinovo prodati milijuni komada ruža. One će doći iz Nizozemske.
Čak da postoje hrvatski proizvođači parfema, ruža ili grudnjaka, njima Valentinovo ne bi mnogo pomoglo. Domicilno im je tržište premalo da bi si mogli priuštiti posebnu prigodnu proizvodnju, u koju ipak treba uložiti i tehnološki i marketinški, a konkurencija u zemljama u kojima je Valentinovo domicilan a ne uvozni praznik, golema. Istovremeno, kako smo počeli uvoziti tuđe praznike i tuđe robe bez kojih proslava tih praznika nije moguća, svoje smo vlastite praznike potpuno zanemarili i marginalizirali. Probajte usporediti broj tekstova u novinama ili broj priloga na televizijama o Valentinovu s brojem tekstova i brojem priloga o Danu neovisnosti. Probajte usporediti koliko vam je specifičnih artikala nužno da bi ste proslavili jedan i drugi praznik. Vidjet ćete da vam za Valentinovo trebaju parfemi, cvijeće, čokolade, donje rublje.... i sve to u crvenoj boji, i sve to iz uvoza. Za Dan neovisnosti vam ne treba doslovno ništa.
I to samo zato što marketinški stručnjaci iz razvijenog svijeta, kojima je posao prodati robu, nemaju ništa specifično za ponuditi za proslavu hrvatskog Dana neovisnosti. Sa svoje pak strane, hrvatski proizvođači pak niti ne angažiraju marketinške stručnjake za prodaju nužnih simbola Dana neovisnosti. Znate li zašto je na prozorima širom zemlje sve manje nacionalnih zastava za vrijeme državnih praznika? Zato što ih Kinezi ne proizvode pa ih se ne može uvesti. Poslovni tjednik Lider bio je među prvima koji su pisali o tome kako je model rasta koji počiva na uvozu i potrošnji još nezarađenoga potrošen i da treba tražiti novi model rasta i razvoja.
U međuvremenu je taj stav postao opće prihvaćen, ali samo na razini frazeologije, ne i na razini djelovanja. Ako se želi zaustaviti trend uvoza i uništavanja domaće proizvodnje, treba početi djelovati tamo gdje je problem nastao. U glavama ljudi koji su naivno mislili da je sve što dolazi izvana bolje od onoga što imamo kod kuće. Uključujući i praznike. U prvom redu Valentinovo. I zato mislim da obilježavanje Valentinova treba (simbolički) zakonom zabraniti. I to što prije – to bolje. U svakom slučaju to treba učiniti dok još postoji kritična masa ljudi (iliti koncenzus) koji shvaćaju da se radi o prazniku koji nam je marketinški nametnut.