Obilazim dućane s odjećom na sezonskom sniženju i ne osjećam se baš sjajno. Ponuda je veća nego ikada a cijene nezamislivo niske. Iako bi valjda trebalo biti obrnuto, nema mi nikakva zadovoljstva u jeftinoj kupnji relativno kvalitetna predmeta. Isto kao što mi nema nikakva zadovoljstva u kupnji predmeta slične kvalitete i izgleda, čija je cijena spuštena za nekoliko tisuća kuna pa se sada može kupiti u pola cijene.
Pripadam generaciji kupaca koju se više ne može impresionirati ekskluzivnošću marke, ali ni potkupiti besramno niskom cijenom. Ono što ja cijenim je ono što Amerikanci zovu ‘value for money‘ . I pri tom ne mislim samo na odnos cijene proizvoda ili usluge i njegove korisnosti za mene već i korisnosti za cijeli lanac onih koji su proizvod ili uslugu doveli do mene. A ako neka majica stoji 50 kuna, to samo znači da joj je cijena nerealna i da će u trenutku kada će biti prodana biti obezvrijeđen rad vlasnika plantaže pamuka i radnika koji su taj pamuk brali; nekog poduzetnika koji se bori s nerentabilnošću svoje predionice i radnice koja u toj predionici radi iz čistog očaja, jer nema drugog izbora.
Ne treba zaboraviti ni proizvođača boje za tkanine koji je, da bi išta zaradio, zaglibio do grla u bankovne kredite uz pomoć kojih je proizvodnju premjestio u siromašnu zemlju koja ne određuje ekstra namete na neekološku proizvodnju; siromašne zemlje, koja je toliko sretna s kojim dolarom stranih ulaganja da ne postavlja suvišna pitanja oko neekološke proizvodnje; kinesku tekstilnu radnicu koja bi uskoro mogla ostati bez posla jer vlasnik tvornice u kojoj radi već razmišlja da proizvodnju preseli u Vijetnam, gdje je radna snaga jeftinija; brodara koji troši predlanjsku zaradu na ovogodišnje plaće mornarima, jer su vozarine niske; brodogradilišta koje je pristalo graditi novi brod za istog onog brodara koji je prije godinu dana otkazao narudžbu za dva broda i za to nije platio penele; lučkog radnika koji već četvrtu godinu radi na određeno vrijeme; uvoznika i distributera koji još nije ispraznio ni lanjske lagere; austrijskog ulagača u šoping centar koji će svoju profitabilnost steći za 20 godina ili još više; trgovca koji je sve karte uložio na to da će mu novi dućan u novom šoping centru pokriti gubitke 20 drugih dućana u koje više nitko ni ne ulazi...
Napokon, kada bih svojom kupnjom te majice obezvrijedila rad, trud, kapital, znanje i uzdanje svih tih ljudi i sama bih se osjećala jednako obezvrijeđenom. Zato radije odustajem od kupnje te majice. I dobro se zbog toga osjećam. Uostalom, kriza je. A uostalom i ormar mi je krcat majicama. Imam dojam da sam donijela dobru odluku. Ionako mi još jedan ormar ne stane u stan. I nisam nimalo iznenađena kada Državni zavod za statistiku donosi podatak da je u studenom promet u trgovini na malo bio 14,9 posto manji nego u studenom 2008. godine. I neće me iznenaditi niti kada bude objavljeno da je u prodaji podbacio i prosinac. Znam što sam radila ovog prosinca. Naprosto nisam trošila, kao što ne trošim ni na siječanjskim rasprodajama. I osjećam se krivom zbog toga, jer ne vidim kako će onaj trgovac koji je sve karte uložio na to da će mu novi dućan u novom šoping centru pokriti gubitke 20 drugih dućana zaraditi dovoljno da njegovi ljudi imaju plaću dovoljno visoku da si svakog tjedna mogu priuštiti kupnju poslovnog tjednika, da si mogu priuštiti plaćanje računa za internet....