Sve bi bilo drukčije i bolje da se hrvatska nogometna reprezentacija uspjela plasirati na Svjetsko nogometno prvenstvo. Da se to dogodilo, pa još posrećio prolazak kroz prvi krug, Hrvatska bi ekonomija bila na pragu izlaska iz recesije. A da se sve to dogodilo, pa da dođemo do finala, kriza bi u Hrvatskoj preko noći nestala i bila zaboravljena. Ali, ništa se od toga nije dogodilo pa nas kriza potresa sve žešće. Za sve je kriv Slaven Bilić. Na njegovim je leđima teret krivnje što nacija nema razloga za optimizam koji bi zemlju izvukao iz recesije.
Iz istoga je razloga Slaven Bilić kriv za to što je hrvatska maloprodaja došla do dna i tamo se zadržava. Naciji nedostaje optimizma, a bez optimizma nema potrošnje. Da je hrvatska nogometna reprezentacija sada u Južnoafričkoj Republici, Jutarnji list ne bi morao na naslovnoj stranici neki dan imati dramatičnu ispovijest žene koja je prerezala sve svoje kreditne kartice (osim jedne) i tako smanjila mjesečnu potrošnju s 20-tak tisuća na dvije tisuće kuna. Kakvu poruku novine time šalju? Ljudi, nemojte se šaliti s karticama, režite ih, nemojte trošiti, stižu još gora i još teža vremena. I baš ih pri tom briga što promet u trgovinama pada, što zbog toga pada industrijska proizvodnja, što posljedično tome ljudi dobivaju otkaze i imaju još manje novaca za potrošnju. A da je taj dan na naslovnici bila kakva pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije, ljudi bi pohrlili u dućane po nove gajbe piva i par kilograma mesa za roštilj, trgovinama bi porastao promet, pivarska industrija morala bi povećati proizvodnju i zaposliti makar kojeg sezonskog radnika više, isto tako i mesna industrija...
Optimizam potrošača, kao varijabla koja utječe na ekonomska kretanja, već se godinama pozorno prati i mjeri. Kada u SAD-u optimizam splasne za pola posto, na Wall Streetu padaju dionice. I obrnuto. Kada mjerenja pokažu da su potrošači optimističniji nego mjesec ranije, investitori se raspamete i dionice rastu. A kada rastu na Wall Streetu, rastu i na burzama po cijelom svijetu. Uključujući i Zagrebačku burzu. Pa onda analitičari govore kako se optimizam sa svjetskih burzi prelio i kod nas. I sve to zato što je izvjestan broj Amerikanaca u nekoj anketi izjavio da očekuje da će u narednih šest mjeseci trošiti više nego sada.
Pitam se koliko to veze ima s realnošću? Nekako mi se nameće misao da zapravo nema nikakve. I posljedično tome dolazim do zaključka da ni hrvatska nogometna reprezentacija ne bi ništa promijenila u hrvatskoj ekonomiji čak i da postane prvak svijeta. Možda bi se svi skupa osjećali mnogo bolje nego što se osjećamo sada, ali ne vidim kako bi se u ekonomiji išta promijenilo ako bih sav svoj raspoloživ novac potrošila na pivo i roštilj, umjesto da ga rasporedim drugačije. I nekako mi na kraju ispada da je pitanje može li stvarno potrošački optimizam potaknuti rast ekonomije pogrešno postavljeno. Ispravno bi bilo reći da rast ekonomije može potaknuti potrošački optimizam. A kako su analitičari zadnjih dana ponovno revidirali očekivanu stopu rasta (odnosno pada) hrvatskog BDP-a za ovu godinu, na optimizam kao varijablu koja utječe na ekonomska kretanja, još ne treba računati.