Na mojoj uobičajenoj putanji kretanja širim centrom Zagreba nema više niti jedne voćarne. Niti jedne jedine prodavaonice specijalizirane za prodaju svježeg voća i povrća. Nekada ih je bilo na svakom koraku. Sad ih više nema. Naprosto su nestale.
Prije nekoliko dana u organizaciji Ceha trgovine Hrvatske obrtničke komore održan je 7. susret malih trgovaca. Na svašta su se međusobno potužili. Em da im je u posljednih 16 mjeseci, od prethodnih trgovačkih susreta, propalo 2.826 kolega pa ih je sada samo oko 16 tisuća; em da im je glavni neprijatelj nelojalna konkurencija iz sive ekonomije; em da im je previsok PDV, da stenju pod poreznom presijom, da ima previše šoping centara... Iz ugla malih trgovaca, i ne samo njih, to su apsolutno veliki problemi.
No, iz nekog razloga, kojeg osobno ne mogu dokučiti, malim je trgovcima problem i to što se u Hrvatsku godišnje uvozi hrane u vrijednosti od 2,2 milijarde dolara, od čega 250 milijuna otpada na uvoz voća. I to je veliki problem, ali nikako za onoga tko se bavi trgovinom. Ta činjenica bi za trgovca trebala predstavljati priliku a ne prijetnju. Veliki su trgovci shvatili da je to za njih prilika. Mali nisu. I zato svakodnevno pri povratku s posla moram skrenuti sa svoje putanje kretanja i ići u neki supermarket da bih kupila svježe voće. A sto puta bih radije to učinila u kakvoj voćarni na uglu. Ali nje više nema. Mali trgovci sve brže odlaze u ropotarnicu prošlosti. Ali ne i male trgovine. Svjetski trendovi pokazuju da su male trgovine opet ‘in‘, ali paradoksalno je da će upravo to dokrajčiti male trgovce. Upravo zato što se vraćaju u fokus kupaca, male trgovine postaju sve zanimljivije velikim trgovačkim lancima. A gdje veliki zaigraju, za male naprosto više nema mjesta.
U Zagrebu se trenutno to događa u niši prodaje kruha i pekarskih proizvoda. Na mojoj uobičajenoj putanji kretanja desetak je pekara od kojih svaka ima drugog vlasnika. U posljednjih godinu, dvije na istoj toj putanji su se pojavili Pan-pek, Mlinar i Dubravica i mogu se kladiti da za godinu, dvije osim njih drugih više neće ni biti. Mali im pekari više ne mogu konkurirati ni cijenom ni kvalitetom ni širinom asortimana. O privlačnom, mirišljivom i ugodnom ambijentu da se i ne govori.
Pekarnica je definitivno prestala biti niša za male poduzetnike. Isto tako, prodaja roba svakodnevne potrošnje u maloj trgovini na uglu je prestala biti niša u kojoj bi svoj kruh mogli zarađivati mali trgovci. Uzalud im udruživanja, uzalud im vezivanja uz dobavljačke kanale. Ako je posao profitabilan, zanimljiv je velikom trgovcu. Ako posao nije profitabilan, ne treba ga ni raditi. Mali trgovci moraju pronalaziti nove niše. U Zagrebu su voćarne jedna od njih. Barem dok svoju priliku u nedostataku mjesta na kojima se usput može kupiti svježe voće i povrće ne uoče veliki trgovci.