Poželio bih puno sreće i uspjeha novoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović u njenom mandatu. Danas je njezin prvi radni dan i već je uvela neke promjene koje bi pogrešno mogli protumačiti i oni koji su je podržali u kampanji, ali i oni iz suprotnog tabora. Evo kako to ja vidim.
Na web stranici predsjednik.hr osvanula je već prvog dana njezinog mandata njezina pomalo romansirana biografija. Čitamo kako je vezana uz prirodu svoga zavičaja, dosta slikovito opisuje detalje te koliko voli svoju obitelj i domovinu. Već do sada smo inače mogli shvatiti da nova predsjednica voli detalje. Vidljivo je to u njenom insistiranju na protokolu dolaska na inauguraciju, a još više po tome što je vratila predsjedničku lentu i gruvanje topova. Odlučila je da u počasnoj gardi budu i povijesne odore, a da joj je itekako važna simbolika pokazuje i njezina odluka da radi za stolom za kojim je radio pokojni predsjednik Franjo Tuđman.
Sad bi netko iz njezinog svjetonazorskog kruga mogao reći kako ona na taj način vraća i dostojanstvo institucije predsjednika, izgubljeno u posljednjih 15 godina. Međutim, to prije svega nije točno, a mislim da je ovdje najprije u pitanju tipični ženski osjećaj za detalje koje, primjerice, ja nemam, a vjerovatno ni njezini prethodnici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Znam to po tome što moja žena primjećuje detalje na koje mi često ukazuje, a koje ja niti ne primjećujem, a niti kad mi na njih ukaže, najčešće i dalje nemam osjećaj da je to toliko važno. Predsjednici je svakako stalo do imidža države na čijem je čelu, ali sigurno je da ona ima svoj stil koji želi promovirati i nema to veze s vraćanjem dostojanstva. Niti ona, uvjeren sam, razmišlja na taj način. Uostalom, na inauguraciji je iskazala poštovanje prema svojim prethodnicima Mesiću i Josipoviću.
S druge strane, njezini kritičari iz suprotnog tabora mogli bi s podsmjehom komentirati njezinu želju da pazi na detalje tvrdeći da su to jedine promjene koje će predsjednica Republike donijeti u svom mandatu. Nisam pak siguran ni da bi oni mogli biti u pravu, jer koliko sam uspio pratiti njezine dosadašnje nastupe, ona zaista nema namjeru biti fikus u Uredu predsjednika Republike. Ukazuje nam na to i njezina romansirana biografija u kojoj ona u detalje opisuje kako se verala po drveću, igrala se s muškim društvom, tvrdoglavo nastojala ispuniti neke svoje životne ciljeve. To pak dalje pokazuje da je spremna raditi poslove u kojima uglavnom prevladava muško društvo, pa čak i u konzervativnoj stranci, kakav je, blago rečeno, HDZ. Uostalom, i njezina odluka da se suprotstavi dosadašnjem predsjedniku Josipoviću u trenutku kad je on imao veliku prednost u anketama isto tako pokazuje da je borac.
Njezina tvrdnja da kad i pada zapravo se uspinje, što je slikovito opisala stepenicama u svojoj staroj kući, mogla bi biti potkrijepljena njezinim odnosom s bivšim premijerom Sanaderom. Široj je javnosti nepoznat detalj da oni još devedesetih godina nisu mogli zajedno. Pričao mi je to jedan zaposlenik u Ministarstvu vanjskih poslova koji je tamo radio kad i zamjenik ministra Ivo Sanader i Sanaderova savjetnica Kolinda Grabar. Između njih dvoje nikad nije bilo kemije. Nisu se svađali, ali je jednog dana došao Sanader do svoga šefa ministra Mate Granića i rekao mu da bi volio da ona pređe na drugo radno mjesto. Što je Sanaderu smetalo kod svoje savjetnice, ne zna se, jer vele da je bila okretna, sposobna, zadatke je često završavala prije roka. No taj njezin privremeni pad bio je zapravo brzi uspon jer je postala načelnica Odjela za Sjevernu Ameriku, što je bio vrlo važan odjel s obzirom da je imala direktan kontakt s najvažnijim hrvatskim saveznikom tokom rata - Amerikancima.
Poslije je bila ministrica u Sanaderovoj Vladi, no nikad se nije saznalo što je bio razlog njezine smjene, ali njezin pad zapravo je bio praktično uspon kada je otišla za ambasadoricu u SAD. Zaposlenje u NATO-u bila je dodatna odskočna daska i definitivno je potvrdila da se radi o osobi koja želi da sudjeluje u velikim odlukama i da će nastojati imati svoj stav.
Nisu u pravu oni iz desnog svjetonazorskog kruga koji misle da joj je važnija domoljubna patetika i da će zbog nje zažmiriti na svaku nepodopštinu u ime domovine i nacije. No iako nema ovlasti poput premijera, na temelju ovih spoznaja vjerujem da neće biti lako ni Milanoviću, a niti Karamarku ako za godinu dana zasjedne u Banske dvore. Što više, u HDZ-u postoji čak i puno dublja podjela nego u SDP-u, iako se o tome manje piše. Karamarko to za sada drži pod kontrolom, ali nezadovoljnika nije malo i moglo bi jednom u toj stranci eksplodirati, a nova bi predsjednica, iako više nije članica HDZ-a, mogla dati moralnu podršku Karamarkovim protivnicima. U Lideru smo već pisali da odnos između nove hrvatske predsjednice i predsjednika HDZ-a nije baš idiličan.
Zato su nove promjene koje je nova predsjednica uvela, koliko god izgledale površne, te njezina romansirana biografija, zapravo poruka da je u stanju pokrenuti i puno dublje promjene. No možda je to tek moj prvi dojam i možda opet dobijemo opće sivilo, pa i crnilo, kako smo to navikli dobivati od njezine stranke HDZ-a. Dajmo joj sto dana i možda ću na ovim stranicama pisati drukčije nego ovaj put.