Neki dan u ruke mi je došao razredni leksikon - vesela bilježnica u koju smo moji prijatelji i ja pisali sramotne pjesme, otkrivali inicijale simpatija i lijepili slike omiljenih gradova u kojima ćemo jednog dana živjeti (i dalje smo svi na Trešnjevci).
I baš kao što sam s 12 godina znala da je moj idealan ‘muškarac‘ visok, plavook i crn, tako sam i s apsolutnom sigurnošću u rubriku poželjno zanimanje napisala: ‘sve osim ekonomije‘.
Tog ljeta naime, otkrila sam svoju strast za nogometom i ispisala stranice i stranice izvještaja s utakmica svjetskog prvenstva na kojemu je Hrvatska osvojila broncu. (Naravno, ta strast prema sportu temeljila se isključivo na zatelebanosti u nogometaša čije ime neću otkrivati jer mi je neugodno, ali nije ni visok ni crn, a kasnije je postao poznat po posve originalnom shvaćanju postanka svijeta. Za one koji i dalje ne kuže, u rubriku simpatija upisala sam: D.Š., a nije Šuker.)
Dakle, jasno je da me potpuni očaj obuzeo kad me nekoliko godina kasnije pri upisu na studij novinarstva, dočekao kolegij Teorija ekonomske politike. No, prvo predavanje bilo je pravi hit.
Profesor je naime za punu dvoranu mulaca koji se trude biti ozbiljni pripremio svoje legendarne ‘pitalice rugalice‘ čija je poanta bila promišljanjem doći do izračuna na osnovu gradiva koje smo prošli. Napetost se u dvorani mogla rezati nožem kada je započeo s primjerom: ‘Papa je tijekom 10 godina zalihe hrane povećao...‘, olovke su škripale po papiru, zapisivala se svaka riječ, kotačići su se počeli okretati, a jedan student, po zanimanju zajebant, digao se i upitao: Oprostite, a koji Papa?
Tog događaja sjetila sam se jučer, nakon što sam više od sat vremena prenosila tiskovnu konferenciju bivšeg ministra financija koji je na premijerove prozivke uzvratio vlastitim primjerima. Spominjali su se tu čelnici poreznih uprava, prijatelji poduzetnici, braća i biskviti, a rasprave o posljedicama vodile su se vrlo ozbiljno.
Dok su neki predviđali da je to konačan kraj Zorana Milanovića, drugi su tvrdili kako je presica bila pucanj u prazno. Bilo je i onih kojima je naprosto bilo drago da se nešto događa.
No, u cijeloj zbrci, dok se analizirala svaka izgovorena riječ, dok su se kotačići okretali i smišljale pametne analize, netko se na Twitteru zapitao: Oprostite, a kakav biskvit?
I to je to. Ne ulazeći u to čija je istina veća, svjesni smo da je situacija ozbiljna (i da odgovor na pitalicu rugalicu donosi peticu), svjesni smo kako živimo i da nemamo puno razloga za zajebanciju, ali ako na sve naše probleme političari u maniri likova iz IT Crowda odgovaraju beskorisnim ‘Jeste li probali ugasiti pa ponovno upaliti kompjuter?‘ ne ostaje nam ništa nego da se s tim i sprdamo. Jer barem šala na račun hrvatskih tragedija imamo za izvoz.