Tri najveća izvora stresa na poslu i kako se boriti protiv njih, kako pronaći balans između privatnog i poslovnog života, kako pripremiti um na stresne situacije…
U moru objavljenih vijesti, ovi naslovi posljednjih dana našli su se na popisu najčitanijih, podsjetivši me na razdoblje studiranja i mojih prvih honorarnih poslova.
Neki od njih (ali ne i pljeskanje u zabavnim tv emisijamama) bili su zanimljivi i dobro plaćeni, no svejedno su svi imali zajednički nazivnik privremenosti, tu dok ne završim faks i nađem nešto ‘pravo‘, u struci.
No, na tim poslovima često bih se susrela s kolegama kojima su oni doista i bili ‘pravi‘, za njih su se školovali i na njima natukli zavidan staž, a i dalje su bili u potrazi za nečim drugim, boljim, smatrajući svoje stanje tek privremenim rješenjem.
Razlozi? Nezadovoljstvo plaćom, odnosom s kolegama, šefom…
Slušajući te priče, i sama sam bila uvjerena da bih se na njihovom mjestu momentalno bacila u potragu za novim poslom, samo da ne moram trpjeti nepoštenje, nekolegijalnost ili nepravedne šefove. (Jer, ima li išta gore od neinspirativnog šefa koji misli da mu je jedini posao svaljivati svoj posao na druge?)
Kad sam konačno došla do svog ‘pravog‘ posla, imala sam sreće. Ne samo da sam od koga imala naučiti i zavoljeti posao (to je kao u školi – voliš one predmete koje su ti predavali dobri profesori), nego sam naučila i neke ‘životnije‘ stvari. Poput one da neinspirativan nadređeni ipak nije najgora stvar koja ti se može dogoditi. Gore je čekanje. Godinu za godinom maštati o novom, boljem, drugačijem, dok nezadovoljstvo raste. Jer i ako odemo na drugi posao, dočekat će nas isti problemi.
Kako bi rekla jedna od dražih mi kolegica, egu je smrt uvijek iza ugla. Ako smo se jednom zbog nečega osjećali ugroženo, opet ćemo se susresti s istim. Dok god se ne naučimo nositi s onim što nam smeta bez ispravljanja krivih Drina. Hoće li nam u tome pomoći tekstovi s početka priče (meni su draži nešto zabavniji naslovi poput Ministrove Silikonske doline) ili nešto drugo, potpuno je nevažno.