Kad sam imala četiri godine imala sam čudan običaj. I znane i neznane pozdravljala sam u prolazu nerijetko ih priupitavši kako su - mislila sam da je to normalno jer su svi ljudi prijatelji (i kako rasturam bonton).
Dječju iluziju razbila mi je susjeda koja me čuvala podvrgnuvši me dubinskom ispitivanju o podrijetlu poznanstva s curom kojoj sam poželjela dobar dan, a za koju se ispostavilo da radi sa susjedinim mužem. Ja sam tada saznala da nije normalno pozdravljati ljude koje ne znaš, a ona da joj bolja polovica ipak nema ljubavnicu.
Od toga dana razbile su se mnoge iluzije, uključujući i onu da je svaki posao vrijedno iskustvo (probajte četiri sata pljeskati u tv studiju dok netko otvara kutije). Ipak, ponešto je od dječjih budalaština ostalo i ako danas već na glas ne pozdravljam sve nepoznate ljude koje sretnem, i dalje imam poriv za slušanjem njihovih priča.
One koje čujem na poslu većinom su zanimljive, tragikomične i začinjene dozom apsurda - od poslodavca kojemu je inspekcija naredila da napravi vrata koje ne vode nikuda jer tako stoji u nacrtu zgrade do turista koji novinare zove jer je uvjeren kako je vidio Stevea Jobsa na ljetovanju u Crnoj Gori.
Ipak, ima i onih zbog kojih mi se koncept s početka priče čini daljim nego ikada. Glavni akter jedne takve, nazvat ćemo ga Zvonimir, netom je postao direktor u maloj tvrtki.
Moj sugovornik priča mi kako je Zvonimir, uvijek nasmijan i poznat po čestom citiranju poznatih ličnosti, bio omiljen u svakom društvu, ali nikada pretjerano cijenjen zbog svojih profesionalnih vještina. Promaknuće je dobio nakon što je svjedočio o ‘lošem karakteru‘ bivšeg kolege, ali i prijatelja koji se našao na sudu s tvrtkom zbog otkaza koji je dobio uslijed bolesti.
U polušali, sugovornik me pita znamo li mi novinari neki prigodan citat za ovakav uspjeh i sklapa slušalicu. Nekoliko mjeseci poslije gledam dokumentarac o boksačkoj legendi iz naslova koja me ponovno podsjeća na ovu priču kad kaže: Svatko se bori kako zna, novac je ionako krv u papirnatom obliku.