Ministar Gordan Maras odlučio je pomoći obrtnicima - svi koji obrt otvore u ovoj godini neće morati platiti trošak izdavanja obrtnice od 200 kuna. U priopćenju Ministarstva poduzetništva i obrta stoji kako se tom odlukom obrtnicima želi poručiti da će sve učiniti kako bi im olakšali pokretanje obrta, ali i njihovo ukupno poslovanje.
Pomoć, ma koliko ona skromna bila, u ovim je teškim vremenima zasigurno dobrodošla, no ono što pomalo zabrinjava jest što gospodarska politika zemlje ili spašava one kojima se već dugo pomoći ne može ili potiče sve ‘novo, novo, novo‘. Kao da zlatna sredina ne postoji. Za informaciju ministarstvima, institucijama, savjetnicima, agencijama itd. u Hrvatskoj posluje niz kompanija koje nisu u totalnoj banani, već bi im samo trebalo osigurati da normalno posluju i pregrme krizu. Poruka koja do njih dopire jest - mora sve otići kvragu, radnici ne smiju primiti plaću godinu dana, najbolje bi bilo da izađu na ulicu - malo prosvjeda nikad nije naodmet, pa će država vidjeti kako tu i kome može pomoći. Ukoliko vam država ne pomogne da tvrtku koja već godinama ne posluje dobro magičnim štapićem spasite, druga opcija vam je - otvoriti novu.
Poticaji za mlade, nove tvrtke, žene poduzetnice, nove obrte - bitno da je novo. Nije rijetkost da to ‘novo‘ zapravo znači da su dugovi i obveze ostale u staroj tvrtki, a ‘novi‘ poduzetnik, kao feniks iz pepela, odmah dobije inspiraciju za što mu država spremno uskoči s poticajima. Nije pravilo, ali bome nije ni izuzetak, da poduzeća i obrti koji godinama posluju odjednom postanu nove tvrtke, pa ih primjerice, vode supruge, snahe ili sestrične osnivača pošto ministarstvo upravo provodi program poticanja zapošljavanja i samozapošljavanja žena. Da nije riječ o praznoj tezi, potvrđuje i statistika. Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku krajem prvog kvartala ove godine u Hrvatskoj je bilo registrirano preko 286 tisuća pravnih osoba (trgovačkih društava, poduzeća, zadruga...) od kojih je aktivno tek 45,9 posto. Prije tri godine, u vrijeme razbuktavanja krize, u zemlji je bilo 25 tisuća manje poslovnih subjekata od kojih je točno polovica bila neaktivna. Drugim riječima, sve je više tvrtki, a sve ih je manje aktivno. Uz to, pogleda li se struktura aktivnih pravnih osoba prema broju zaposlenih, jasno je da najveći udio, odnosno 46,5 posto imaju subjekti bez zaposlenih.
Dakle, ono malo što je od realnog sektora ostalo trebalo bi raditi za sebe i osigurati posao svojim radnicima, ali i za razne službenike, nepregledan broj udruga, agencija, institucija, dva umirovljenika po glavi radnika, ‘nove‘ poduzetnike, stare poduzetnike u problemima itd., itd., itd.... Njima, koji su očito pokretači priče, ne pomaže nitko – oni nisu ni novi-egzotični investitori, niti stari koji su zaglibili. Oni su tu samo godinama, uredno namiruju svoje obveze, smišljaju poslove, muče se s birokracijom i obilaze banke ne bi li dobili veći minus na računu tvrtke, ne bi li u nešto uložili, ne bi li održali glavu iznad vode... I uopće nisu aktraktivni, ni zanimljivi. Niti su novi, niti su na ulici.