19. kolovoz 2016.

Boris Vukić: Poduzetnik se rađa, a menadžment je zanat koji se uči

lider.media
lider.media

Svako poduzetništvo jest poduzetništvo iz nužde. Razlika je samo što nagoni za tu nuždu mogu biti vanjski i unutarnji. Ako je unutarnja nužda velika, onda su veliki i izgledi da se uspije. Ako je pak vanjska nužda velika, onda su veliki izgledi da sve i završi kao velika nužda. Ako nekomu nije jasno, hajde da objasnimo.

Što kreativnost sigurno nije

Razlikujem poticanje i stimuliranje poduzetništva. Poticati doživljavam kao ohrabriti i nagovarati, a stimulirati kao pokrenuti. Ne vjerujem u ideje poticanja samozapošljavanja i poduzetništva. Ne samo da ne vjerujem nego mislim i da je takva rabota vrlo, vrlo opasna. Vjerujem da onima koji su poduzetnici treba pomoći stimulativnim kreditima i donošenjem zakona i propisa. Poduzetnike ne treba hrabriti i nagovarati, već im pomoći da krenu kad sami odluče da je vrijeme za to. To će im omogućiti da energiju posvete radu na svojoj ideji, a ne gubljenju vremena s državnim birokratima. Prema dr. Ichaku Adizesu, poduzetnik je čovjek koji je kreativan i spreman preuzeti rizik. Što kreativnost jest, objasnit ću crticom koja će razjasniti što kreativnost sigurno nije. Pažljivo sam slušao gospođu iz neke nacionalne službe za nešto dok je objašnjavala kako se oni brinu za sirote ljude koji su ostali bez posla tako što ih potiču na samozapošljavanje. ‘Mi za njih organiziramo treninge i kažemo im’, veli ona, ‘i vi možete pokrenuti svoju tvrtku; ako nemate ideju što raditi, osvrnite se oko sebe, vidite što netko dobro radi pa počnite raditi to isto’. Da sam ja vlast, gospođa ne samo da bi ostala bez posla nego bih naredio njezino uhićenje zbog huškanja na samozapošljavanje ljudi koji nemaju novca i posla, a nemaju ni poduzetnički duh i nisu rođeni s njim. Velika vanjska  nužda, potreba da se zaradi novac i prehrani obitelj, sigurno nije dovoljna da bi se pokrenula tvrtka. Poduzetništvo se ne potiče, ono dolazi iznutra. Ono se javlja kao potreba, ali ne samo kao novčana potreba. Tko dobro poznaje bar jednoga samoniklog poduzetnika, zna da je novac koje je zaradio i koji zarađuje isto što i semafor koji sportašu pokazuje koliko dobro igra. Poduzetnik ima ideju što će raditi i unutarnju motivaciju da preuzme rizik te pozajmi novac od rođaka ili banke da bi realizirao tu svoju ideju.

Cakljenje očiju

Evo praktična savjeta službenicima u bankama koji odobravaju kredite ljudima koji pokreću tvrtke (na staroslavenskom: startupove): nemojte gledati poslovne planove koje su napisali. Najprije ih gledajte u oči i vidite cakle li se, svjetlucaju li kao zaljubljenom pubertetliji. Znam da to nije mjerljivo dok se ne izmisli caklometar, zato ću vam dati i konkretniji savjet. Postavite im pitanje: ‘Koliko ste knjiga o samomotivaciji i samopoticanju pročitali prije nego što ste odlučili pokrenuti tvrtku?’ Ako je odgovor ‘dvije ili više’ – nemojte mu odobriti kredit. Jednu mu knjigu oprostite jer je tražio rješenje za besane noći u kojima je sanjao snove o vlastitoj tvrtki ili su ga nagovorili zabrinuta žena, očajna majka, dobronamjerni prijatelj iz javnog poduzeća… Tu jednu knjigu oprostite mu pogotovo ako je nije pročitao do kraja. Ako je pak odgovor ‘dvije i više’ – ne dajte mu kredit. Tako ćete sačuvati i svoj novac  i njegov život. Ako netko osjeća da sam blizu zaključka da se poduzetnik rađa, da je to nešto što se dobiva od Boga (il’ od  onog u koga vjeruje), ima pravo. Da, njima je to ‘Bog’ dao. Ali da ne bi netko pogrešno zaključio da je ovo apologetski tekst o osnivačima, nastavit ću i napisati da vjerujem kako postoji neka ravnoteža u svemiru i da im je onaj tko im je poduzetnički duh udahnuo isto tako mnoge stvari oduzeo. Jedna od stvari koje im je uzeo jest talent za menadžerski zanat. Ako želite pojednostavnjeno: poduzetnik se rađa, a menadžer se stvara. Menadžment je zanat koji se uči... ali to je neka druga priča na koju potroših dvadeset godina. P. S. Odvratnost ili gađenje koje osjećam kad političari potiču i promiču poduzetništvo zanemarivo je manje od istih osjećaja koje izazivaju državni činovnici kad čine to isto. Duboko sam uvjeren da onaj tko u četiri sata poslijepodne s posla odlazi kući nikad ne može poduprijeti onoga tko se u četiri sata ujutro vrpolji po krevetu i jedva čeka da svane kako bi nedosanjane snove pretvarao u stvarnost.

Autor: Boris Vukić