Aktualno
StoryEditor

Drago Munjiza: Što svaki poduzetnik i menadžer treba znati o nasljeđivanju biznisa i trgovanju

15. Lipanj 2019.

U zadnjih mjesec dana dva ugledna fakulteta pozvala su me održati predavanja za njihove studente. Fakultet političnih znanosti (profesor Robert Mikac) po drugi put pozvao me da studentima treće godine, budućim novinarima i političarima predajem o prevladavanju kriznih situacija, s posebnim pogledom na transformaciju obiteljskih tvrtki u smislu nasljeđivanja i tranzicije na drugu generaciju (‘deblja li zaista gazdino oko‘).

Radno iskustvo članova obitelji, kao i formalno obrazovanje, treba biti prikupljeno izvan tvrtke osnivača i tvrtki njegovih prijatelja, a obrazovanje bi trebalo obuhvatiti elitne fakultete s fokusom na matematičko-programersku i financijsko-analitičku formalnu edukaciju

To je posebno aktualno u svjetlu izazova da tvrtke osnovane ili privatizirane ranih 90-ih sada imaju osnivače koji su ili predsjednici NO-a ili direktori, a imaju često i više od 80 godina. Gotovo da nema tvrtke čiji osnivač ima manje od 75 godina, iznimka je većinski vlasnik Atlantic Grupe. Drugo predavanje održao sam u Financijskom klubu Ekonomskog fakulteta, elitnoj studentskoj udruzi, na poziv ambiciozne članice Hane Beraković.

Taj put tema su bili problemi s korporativnim upravljanjem te zakonitosti u ‘food retial‘ biznisu. Evo u natuknicama sažetka onoga što sam govorio studentima.

Društveni dogovor u obitelji

Društveni dogovor treba obuhvatiti radno aktivne i neaktivne članove obitelji, a finalizirani dogovor trebao bi biti formalno potpisan, a ne samo neformalno iskomuniciran.

Praktično iskustvo radno aktivnih članova obitelji, kao i formalno obrazovanje treba biti prikupljeno izvan tvrtke osnivača kao i tvrtki njegovih prijatelja, a obrazovanje bi trebalo obuhvatiti elitne fakultete s fokusom na matematičko-programerskoj i financijsko-analitičkoj formalnoj edukaciji.

Druga generacija nasljednika

Pobijedit će i uspješno se transformirati tvrtke koje uvedu samoodrživu organizaciju (neovisnu o poslovanju s državnim tvrtkama) i pri tome:

• Koriste se neovisnom, profesionalnom revizijom (jednog od ‘Big 4‘ revizora) • Imaju uspješnu grupu, koriste se elaboratom o transfernim cijenama i osvježavaju ga svakih par godina • Poštuju MRS-ove • Imaju kvalitetan odjel za kontroling i ustrojeno budžetiranje poslovanja • Osvježuju sistematizaciju radnih mjesta i pravilnik o stimulativnom nagrađivanju djelatnika • Sustavno educiraju voditelje i djelatnike • Razumiju da je sposobnost stvaranja pozitivnog novčanog tijeka u budućnosti presudna za opstojnost i vrijednost tvrtke (koeficijent samofinanciranja u hrvatskim tvrtkama manji je od 30%, često i od 20%, a poželjna vrijednost tog koeficijenta prije ulaska u krizu/lošu konjukturu je iznad 40%).

Zakonitosti trgovine hranom

Medijan EBITDA marže za industriju maloprodaje hrane je oko 6%, s time da ‘morski‘ trgovački lanci ostvaruju 9 – 10% marže, najviše zbog povoljne položajne rente i velikog broja cjenovno manje osjetljivih potrošača/turista, a ‘kontinentalni‘ trgovački lanci ostvaruju 4 – 6% marže.

Taktika ‘build the traffic‘, odnosno fokus na broj kupaca i njihovu prosječnu košaricu osnovni je zadatak svakoga ‘retailera‘.

‘Lokacija, lokacija, lokacija‘ – dobro izabrana, s dobrom ‘zonom obuhvata‘ osigurava provedbu ‘build the traffic‘ zakonitosti broj 1 maloprodaje.

Nabavna vrijednost robe (‘economy oft he scale‘ efekt) najveći je trošak u maloprodaji, i dobra kontrola tog troška omogućava znatnu konkurentsku prednost.

Najbolja praksa u Hrvatskoj je 69% na prihod, a standard je između 75 i 80%. Izračunamo li razliku u trošku na npr. milijardu prihoda dolazimo do konkurentske prednosti od oko 100 milijuna kuna na godišnjoj razini.

Najbolje tvrtke u Hrvatskoj imaju cijenu financiranja nižu od jedan posto na godinu, a najveći trgovački lanac nada se smanjiti taj trošak s 15 na ‘prihvatljivih‘ pet posto. Ta razlika nepremostiva je za najlošijeg u nizu, a čak i razlika od četiri indeksna boda između najboljeg i prosječnog rezultata velika je konkurentska prednost

Trošak financiranja: najbolje tvrtke u Hrvatskoj imaju cijenu financiranja nižu od 1% na godinu, a najveći trgovački lanac nada se smanjiti taj trošak s 15% na ‘prihvatljivih‘ 5% na godinu. Ponovno na milijardu financiranja, to je nepremostiva razlika za najlošijeg u nizu.

Djelatnici: udio plaća u masi troškova ne smije biti viši od 10%, a najbolja praksa u Hrvatskoj je 7%. Često je viša od 12%, što čini razliku od pet indeksnih bodova u odnosu na najbolje rezultate (ili masa plaća mora biti znatno manja od 50% ukupne razlike u cijeni).

Na osnovi ovih parametara svatko koga zanima ova problematika može u SWOT analizi detaljizirati svoju trenutačnu poziciju te zašto poslovna zajednica očekuje daljnju koncentraciju tržišta kao i val dezinvestiranja i M&A-ova.

14. travanj 2024 09:54