05. svibanj 2016.

A zašto da zdravstvo ne bude iznimka od hladne tržišne računice?

lider.media
lider.media

U posljednjih nekoliko ‘Ekonomalija’ stalno sam zazivao vladu i političare koji programe reformi neće stvarati tako da prepisuju naputke Europske komisije, MMF-a, Svjetske banke ili neke četvrte institucije. Iz svih tih institucija šalje se isti recept za sve zemlje. Ne gledaju se tu specifičnosti. Jedan konfekcijski broj za sve.

Bezidejne političke elite, ali i društva u cjelini, slijepo prepisuju takve naputke. Ondje gdje ima znanja, inovativnosti i odlučnosti, u opći recept ipak ugrađuju svoja originalna rješenja.Stigle su i reakcije na zazivanje rješenja izvan okvira. Svode se na pitanje: ‘Daj neki primjer kako bi to izgledala inovativnost koja bi se očekivala od premijera, ministara i njihovih savjetnika? Samo nemoj opet o izvozu. To si mnogo puta objašnjavao. Daj neki drugi prijedlog!’

Zdravstvu ne rezati! Pa, evo, recimo, kad je riječ o budućnosti zdravstva u Hrvatskoj. Štreberski pristup koji su posljednjih godina, više-manje, primjenjivale hrvatske vlade svodi se na to da se više ne mogu dopustiti gubici u sustavu javnoga zdravstva. I da treba povećati participaciju pojedinačnih pacijenata, odnosno osiguranika. Dati zdravlje jače na tržište, a manje ga temeljiti na solidarnosti. Pa se povećava participacija, plaća prekomjerni dolazak u Hitnu, uvodi nadstandard...Da budemo jasni. Općenito, povijest je pokazala kako je, za sada, tržišna ekonomija najmanje neefikasna. Globalizacija čini svoje. Svjetski centri političke i financijske moći diktiraju pravila. Liberalizirati, privatizirati... Realan čovjek prihvatit će realnost. Općenito. Ali uvijek mogu i moraju postojati iznimke.Pitao sam desetak prijatelja i kolega što je čovjeku i njegovoj obitelji najvažnije. Odgovor je uvijek isti: ‘Zdravlje!’ Pa ako je tako, zašto bar na razini intelektualnog promišljanja ne iskočiti iz košulje u koju smo se kolektivno svezali? Ako javnomu zdravstvenom sustavu, ovakvomu kakav jest, sa svim prednostima i nedostacima, nedostaje, recimo, dvije milijarde kuna na godinu, zašto, ako treba, ne osigurati ta sredstva povećanim porezima i doprinosima? Milijarde se troše na svakakve trivijalnosti, zašto ne dvije milijarde na najvažnije svakom čovjeku? Ili, što je političarima još važnije – svakom glasaču?Uvjeren sam da bi i na referendumu prošao prijedlog da se ne povećava individualno plaćanje usluga u javnom zdravstvu. Uz istodoban popis područja gdje će se u godinu dana, ako treba i oštrim mjerama, uštedjeti. I novac preusmjeriti u zdravstvo.Istina je da, stjecajem okolnosti, Hrvatska ima razinu zdravstvene potrošnje, a dijelom i usluga, koje nisu u korelaciji s razinom BDP-a. Sirove brojke nalagale bi da se to uskladi. U krajnjoj liniji, da prosječni životni vijek bude kraći za nekoliko godina. Taj nerazmjer dogodio se u pola stoljeća socijalizma. Ali na ovim prostorima i početkom stoljeća djelovao je jedan Andrija Štampar s idejama i realizacijom koncepta narodnog zdravlja. Uz malo pretjerivanja u usporedbi, kao što zapadna varijanta demokracije nije donijela sreće i rješenje u Libiji, tako ni prihvaćanje neoliberalnoga pristupa zdravstvu ne mora donijeti sreću i rješenje zemlji koja ima drugačije iskustvo javnoga zdravstva nego npr. Velika Britanija, SAD, Nigerija ili Meksiko.

Ne slušati Bruxelles u svemu Inovativni bi, vizionarski političari dar u obliku zaštite većine stanovništva od smanjenja solidarnosti i povećanja individualne brige za zdravlje uvjetovali i žestokim promjenama unutar sustava javnog zdravstva. Pojednostavnjeno: ‘Dragi građani, nećemo vam povećavati participaciju i skratit ćemo liste čekanja, ali da niste pisnuli kad počnemo racionalizirati mrežu bolnica po zemlji!’ I vjerojatno bi se postigla pogodba. Bar prešutno. Jednako kao što se nitko iz sustava ne bi smio pobuniti protiv obveze da se javna nabava za zdravstvo počne provoditi na internetskim, javnim dražbama. Zakonska mogućnost postoji, programi su tu. Već čujem neke koji me vuku na tanak led: ‘Ako povećamo poreze i doprinose za zdravstvo, znaš li da će to platiti poslodavci i zaposlenici iz tvoga, realnog sektora?’ Odgovor bi glasio: ‘Ako prosječni osiguranik bude sve više morao izdvajati za usluge u zdravstvu, zar to neće značiti da će imati manje za kruh, mlijeko i novine?’ Ne kažem da imam sto posto pravo. Nemam ni detaljno razrađen model. Ali u stručnoj i općoj javnosti moralo bi biti mjesta i za promišljanje netipičnih pristupa.  A ne, linijom manjeg otpora,  slijepo slijediti što ti propišu iz Bruxellesa.