Bude li dobro radila, nova hrvatska Vlada mora pasti

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Odgovorne vlade širom Europe ovih mjeseci vuku bolne poteze koji izazivaju štrajkove. Hrvatska ne može biti iznimka

Odgovarajući na pitanja Mislava Bage u emisiji Otvoreno prije devet mjeseci (27. veljače 2007.), čelnik HSS-a Josip Friščić i predsjednica HSLS-a Đurđa Adlešić složili su se da će dati ostavke na svoje funkcije ako na parlamentarnim izborima njihova koalicija osvoji manje od 21 mandata. Osvojila je tek osam mjesta u Saboru, ali umjesto najavljenih ostavki, dvojac Friščić-Adlešić u prilici je postavljati pobjedničke uvjete i HDZ-u i SDP-u. Tako to ide u politici. Očito je da nakon HDZ-ove pobjede u osvajanju mandata i SDP/HNS-ovog pokušaja da ipak sastave Vladu, slijedi politička napetost. To je, nažalost, za poslovnu zajednicu u Hrvatskoj najgori scenarij. Bez obzira na to bili ‘desni‘ ili ‘lijevi‘, poduzetnici ili menadžeri prije svega su željni što prije doznati okolnosti u kojima će poslovati sljedeće četiri godine. Koliko god to izgledalo nelogično, najbolji dokaz da nova hrvatska Vlada radi kvalitetno bit će, recimo, nakon godinu dana mandata, teška koalicijska kriza, a možda i prva ostavka koalicijske Vlade otkad je na ovim prostorima obnovljeno višestranačje.

Suprotno sadašnjim licitacijama koliko milijardi treba dati kojoj stranci da bi se priklonila HDZ-u ili SDP-u, prvi zadatak koji bi morala obaviti nova vlast svodi se na neizbježnost prizemljenja 2008. Imalo odgovoran premijer za razdoblje od 2008. do 2011. morao bi napraviti bolne, ali neizbježne rezove. Rast BDP-a od šest ili sedam posto nema zdrave temelje i dugoročno je neodrživ. Vrijeme je za programe štednje, a ne trošenja. Šest milijardi za poljoprivredu netko drugi treba zaraditi ili ih nekomu treba uskratiti iz sljedećeg proračuna. Odgovorne vlasti širom Europe ovih mjeseci, počevši od francuskog Sarkozyja, upuštaju se u oštre reforme, pa kao reakciju dobivaju demonstrante na ulicama i trgovima. To nije ugodno, ali je dokaz da se želje pokušavaju ugurati u realne platežne mogućnosti neke zemlje.

Nije riječ o zazivanju prosvjeda (pogotovu ne politički motiviranih izlazaka na ulicu), ali odgovorni hrvatski premijer ne bi smio opet zaduživati državu ili rasprodavati državne tvrtke da bi udobrovoljio koalicijske partnere. Bit će ovo mandat slabe Vlade koja će morati provoditi teške reforme, pa ako bude predana poslu, morat će, prije ili poslije, doći u sukob s uskogrudnim koalicijskim partnerima. Do sada je osnovni cilj svake hrvatske Vlade bio ostati što dulje na vlasti. Ako je Ivica Račan imao glavni zadatak obaviti prvu promjenu vlasti u obnovljenom višestranačju, a Ivo Sanader u svom prvom mandatu ‘umiti‘ HDZ i otvoriti put u EU, tko sada dođe na vlast, ima povijesnu zadaću u Hrvatsku uvesti ‘tvrdo proračunsko ograničenje‘. To znači da se više ne može kupovati mir i glasove neobuzdanom potrošnjom i prebacivanjem plaćanja računa na današnje tinejdžere. Sastavljao Vladu Ivo Sanader ili Ljubo Jurčić, kriteriji prema kojima bi ih se moralo ocjenjivati u tijeku njihova mandata su isti.

Najprije treba javno priznati, bez obzira na predizbornu retoriku, da je najveći hrvatski problem to što je Hrvatska visokozadužena zemlja koja troši više nego što zarađuje. Druga konstatacija svodi se na priznanje da se rast podgrijava dužničkim poticanjem potražnje stanovništva i pretjeranim ulaganjem u infrastrukturne projekte. A treća se svodi na priznanje da je sudstvo, uz časne iznimke, u nedopustivo lošem stanju, a korupcija je daleko iznad prihvatljive granice. Četvrto priznanje jest da je krajnje vrijeme za duboku i žestoku reformu javne uprave. Zato su pitanja za ocjenu svakoga Vladinog poteza jednostavna. Povećava li neka odluka direktno ili indirektno rast vanjske zaduženosti zemlje? Koliko poteza pridonosi ili šteti rastu izvoza, odnosno poboljšanju vanjskotrgovinske razmjene? Usmjerava li se novac ostvaren rasprodajom preostaloga nacionalnoga bogatstva u krajnju potrošnju ili završava u gospodarstvu da bi ono ostvarilo bolje rezultate u globalnoj utakmici? Koliko svojim potezima vlast pomaže domaćim poduzetnicima u utakmici sa stranim konkurentima? Koliko danas izgledalo neostvarivo, Mesićeva ideja o velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a mogla bi se za neko vrijeme ponovno uzeti u razmatranje.