03. srpanj 2014.

Četiri razloga zbog kojih je podcijenjena kupnja Mercatora

lider.media
lider.media

Kad se sve zbroji i oduzme, ‘posao stoljeća’, konačno zaključenje ugovora kojim je Koncern Agrokor postao vlasnik 53 posto dionica slovenskoga trgovačkog lanca Mercator, u medijskoj i općoj hrvatskoj javnosti prošao je s niskim intenzitetom zanimanja i komentiranja. U velikom nerazmjeru s dugoročnim posljedicama te megaakvizicije.

Četiri su moguća razloga zbog kojih preuzimanje slovenskoga trgovačkog lanca koje je provela najveća hrvatska korporacija nije izazvalo više reakcija. Prvi razlog: postupak je trajao predugo da bi se održala dramska napetost. Od 2009. do 2014. i u devet pokušaja. Slična posljedica kao pri ulasku Hrvatske u EU nakon desetak godina pristupnih i drugih pregovora.Drugi razlog: koliko su god, sigurno, u Agrokoru sretni i ponosni što im se isplatila fanatična upornost u neodustajanju od posla koji se izvana činio nemogućim za zaključenje, sad im nije u prevelikom interesu pokazivati pretjerano zadovoljstvo. Pogotovo kad je riječ o slovenskoj političkoj i općoj javnosti.Treći razlog: sasvim sigurno, Agrokor ima mnogo saveznika u poslovnoj zajednici, ali i protivnika. Ne ulazeći u to tko je kriv za takve odnose, a tko nije, mnogi su svjesno ignorirali ostvarenje najvećega poslovnog pothvata Ivice Todorića.A četvrti razlog mogao bi se definirati kao nenaviknutost nacije na uspjehe u osvajanju ‘tuđeg teritorija’.

Kompleks predziđa O prva tri razloga već je mnogo toga napisano proteklih godina. Jednako tako o sinergijskim mogućim učincima na domaće proizvođače, ali i posljedicama za konkurente u zemlji i regiji. Četvrti razlog, izostanak povijesnog pamćenja o osvajanjima i nemogućnost društva da proslavi preuzimanja kakva ovih tjedana provode Agrokor ili Orbico (preuzimanjem najvećega poljskog distributera), zaslužuje dublje promišljanje. Nisam povjesničar i na skliskom sam terenu, ali na temelju toga da Hrvatska tijekom povijesti gotovo nikad nije politički ili vojno, a ni ekonomski, samostalno osvajala teritorije izvan svojih granica stvorila se i kolektivna svijest igranja obrambene utakmice. Pa je javnost mnogo senzibilnija kad strana tvrtka preuzme ovdašnju nego kad igrač iz Hrvatske preuzme nekoga u užoj ili široj regiji. Ovdašnji pradjedovi, šukundjedovi i davni, davni preci uglavnom su imali zadaću biti predziđe ovoga i onoga. Igrali su većinom na svom terenu. Tu i tamo krenuli bi u nekakav pohod, ali uvijek je to bilo u sklopu velikog carstva. I za tuđi interes. Pa se, zapravo, i ne može računati. Što bi se reklo nogometni rječnikom, igralo se pretežno na mjestu golmana ili, u najboljem slučaju, stopera.

Važnost osvajačkoga koda Da ne bude zabune: ni u kojem slučaju ne opravdavam bilo kakva vojna osvajanja. Ali postoji korelacija između vojnih (političkih) i poslovnih osvajanja.Kod Engleza, Amerikanaca ili Rusa normalno je da imaju agresivne ekonomsko-poslovne aspiracije. Čak i kod potomaka Vikinga ostao je u genima zapisan taj kôd. Austrijancima je sasvim normalno da imaju ekonomske pretenzije na području bivšeg carstva. Čak i Mađari imaju u kolektivnom pamćenju, a onda i poslovnom djelovanju, činjenicu da su nekad vladali susjednim zemljama u vrijeme Austro-Ugarske. Uz opasnost da me povjesničari, sociolozi i psiholozi demantiraju i proglase diletantom na svojim područjima, uvjeren sam da je i mentalni sklop mnogih domaćih poduzetnika, a osobito političara, zarobljenik povijesnih okolnosti i iskustava. Tih kompleksa prvi su se, čini se, počeli rješavati poduzetnici. Onaj dio poduzetničke zajednice koji je malo ili nikako bio usmjeren na sklapanje poslova s domaćom državom ili s državnim poduzećima osuđen je na prelazak nacionalne granice. Na ofenzivu, a ne defenzivu. Izvoz je jedan način na koji se pretrčava u fazu napada, a preuzimanje tvrtki u drugim zemljama nadogradnja. Tu već postoji popis. Od Todorića i Roglića, Tedeskog, Drka... do desetaka srednjih poduzetnika koji su se odvažili na ofenzivu.Nedostaje svijest političara i opće javnosti da je i njihov zadatak pružati potporu igračima koji su se odvažili na ekonomska osvajanja. Onako kako to čine druge uspješne, ekonomski osvajačke zemlje.Nažalost, u podsvijesti mnogih još je ona Titova poruka s ploče na Visu na kojoj piše: ‘Tuđe nećemo, svoje ne damo!’ Ovo su vremena kad bi na ploči trebalo pisati: ‘Svoje ne možemo obraniti, ostaje nam osvojiti tuđe.’