Samo da već jednom prođu ti parlamentarni izbori! Demokracija je pravo većine da ima pravo, ali i krivo. I s tim se treba pomiriti.
U poduzetničkom životu najgore je čekanje. Kad se jednom nešto dogodi, poduzetnički instinkt i iskustvo uvijek nađu načina kako se prilagoditi okolnostima. Koliko god za tvrtke četiri godine neke vlade nije predugo razdoblje, za čovjeka jest. Pa, primjerice, za one rođene 1958. prilično se deprimirajućom čini matematika prema kojoj u svome radnom vijeku (pretpostavimo da bi se u mirovinu ipak moglo sa 65 godina) ta generacija ima samo još dva četverogodišnja mandata neke vlade. Dakle, ako vlast koja bude formirana nakon izbora 8. studenoga 2015. ne napravi korjenit kvalitetni pomak u vođenju zemlje, za poslovni dio života navedene generacije popravka više i nema.
Najviše tri prioriteta
Ostaje, prvo, nada da će rezultati izbora biti takvi da će jedna od glavnih opcija, bio to HDZ ili SDP, moći sastaviti relativno stabilnu koaliciju. A drugo, zapravo još važnije, tu je nada da premijer hrvatske vlade u sljedećemu mandatu neće ponoviti sve pogreške svojih prethodnika. Zoran Milanović zato bi morao biti svjestan svih pogrešaka koje je napravio u prvome mandatu, a ako na premijersko mjesto zasjedne Tomislav Karamarko, on bi trebao učiti na Milanovićevim pogreškama. Ne zaboravljajući ni pogreške koje je činio Ivo Sanader.
Rješenje kako da se ne ponove pogreške iz prošlosti, a da se ujedno postave jasni kriteriji djelovanja buduće vlade, zapravo je vrlo jednostavno. Predsjednik vlade, politički lider koji bi Hrvatsku trebao usmjeravati sljedeće četiri godine, morao bi unutar prvih sto dana jasno formulirati svoja dva, najviše tri prioriteta. I kvantificirati ciljeve koje na odabranim područjima namjerava dostići u četiri godine. U skladu s tim premijeru bi bilo mudro formirati dva ili tri odbora na čijem bi čelu osobno bio. Tako bi se poslala jasna poruka najširoj javnosti, koalicijskim partnerima i konkurentima. Pravi lider morao bi biti spreman na takav izazov.
Naravno da za ozdravljenje ekonomije i društva, za održivi rast treba napraviti stotine pomaka na stotinama područja, ali ako se krene u preširokoj fronti, velika je vjerojatnost da se neće dogoditi ništa. Hrvatski političari i pripadajući državni aparat nisu spremni na frontalnu borbu s nagomilanim nevoljama. Ali možda mogu udariti u dva ili tri pravca.
Samo ne investicije kao prioritet!
Ako govorimo o tri prioriteta, onda bi to morali biti sljedeći: upravljanje javnim dugom, reforma uprave i izvoz. Kvantifikacija u slučaju javnog duga i izvoza mogla bi se provesti relativno jednostavno i postaviti kao kriterij ocjene uspjeha vlade. Kad je riječ o javnoj upravi, kvantifikacija je malo teža, ali ne i nemoguća. Dakle, novi premijer morao bi se osobno staviti na čelo odbora (koordinacije) za ta tri područja. I svaku inicijativu, svaki prijedlog zakona, svaki zahtjev za prijam ovoga ili onoga prosijati kroz to koliko je stvar važna za upravljanje javnim dugom, administracijom ili izvozom.
Naravno da je koncentriranje mandata na samo tri stvari i vezivanje uz njih rizično. Politikantski je mudrije raspršiti prioritete na dvadesetak područja pa pri kraju mandata izvlačiti uspjehe ondje gdje su se omakli, a ignorirati sektore u kojima se nije napravio pomak. Nažalost, krediti su potrošeni i krajnje je vrijeme da i političari preuzmu rizik (koji se ionako svodi na to da se presele u dobro plaćeno sjedenje u oporbenim klupama).
Za takav pristup pretpostavka je da premijer malo razumije ekonomiju. Ili da ima dobre savjetnike. Pogrešan prioritet, koji na kraju ne donosi opći napredak, velika je opasnost. Primjerice, odabrati kao prioritet da ti koalicija izdrži cijeli mandat skupo će stajati društvo kao cjelinu. Ili odabrati neki sasvim nevažan prioritet, kao što je na početku mandata učinio Zoran Milanović kad su ga uvjerili (ili je sâm tako smislio?) pa se stavio na čelo odbora, ni manje ni više, za željeznice!
Izgledi da bi takav mogao biti pristup novome četverogodišnjemu mandatu, iskreno, vrlo su mali. Bez obzira na to tko pobijedi, čini se da će izostati pristup ‘tri prioriteta’. Ići će se nefokusirano. Ili, ako i bude fokusa, vrlo je vjerojatno da će biti pogrešan. I da će sirenski zov bilo kakvih ‘investicija’ opet pobijediti. Pa ćemo još jedanput prolaziti skupo naukovanje ekonomski slabo pismenih političara. Da se bar pokaže kako je ova procjena potpuno promašena!