Generacija mladih menadžera počinje razmišljati o 2020.

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

YES, udruga menadžera ‘nove generacije‘, počinje promišljati budućnost. Vladajuća generacija biznismena u tome nije uspjela

Počinje proljetna sezona okruglih stolova. U redakciju su počeli stizati pozivi. Jedan mi je posebno privukao pozornost. Poslan je uime dosad i u poslovnoj javnosti nepoznate udruge YES (Young Executives Society). Riječ je o ‘neprofitnoj i nepolitičnoj udruzi utjecajnih i uglednih menadžera, poduzetnika i ostalih istaknutih pojedinaca nove generacije‘. Udruga će 4. ožujka održati Okrugli stol Hrvatska 2020. U pozivu stoji da će istaknuti poslovni ljudi nove generacije i osnivački članovi YES-a Hrvatska dati svoje viđenje poduzetništva u Hrvatskoj u 2020. godini, što će biti s društvom i ekonomijom znanja te kakva će biti pozicija Hrvatske u globalnom okruženju. Posebno je zanimljivo da će se raspravljati i o ‘perspektivi nove generacije‘. Kad se pogleda sastav najavljenih sudionika (Zoran Bogdanović, Boris Galić, Alan Kričković, Davor Majetić, Domagoj Ivan Milošević, Emil Tedeschi, Damir Čičak), čini se da definicija ‘nove generacije‘ uključuje 30 i 40-godišnje biznismene.

Program udruge predviđa svake godine mentorstvo nad ‘deset istaknutih mladih pojedinaca‘, pa će za koju godinu vjerojatno biti pretežno riječ o menadžerima oko 30. godine života. Pojava takve udruge, bez obzira na naglašenu nepolitičnost, budi bar malu nadu da će Hrvatska jednoga dana dobiti osmišljenu viziju i strategiju razvoja. Generacije biznismena koji su danas između 50. i 60. godine života, a koje ‘drmaju‘ hrvatskom poslovnom scenom, nisu uspjele nametnuti svojim generacijskim kolegama-političarima zadaću osmišljavanja budućnosti. Bilo je pokušaja, pogotovo unutar Nacionalnog vijeća za konkurentnost, ali sve se završilo na Vladinu Strateškom okviru za razvoj do 2013. godine.  

Premda je i taj dokument, kao što mu i ime kaže, tek okvir, Hrvatska službeno nema dokument koji bi cjelovito promišljao što nakon 2013. Osim ako se ne računa da će tada Hrvatska ući u EU, pa neka Bruxelles promišlja što će biti dalje. Rasprave na temu 2020. do ove su YES-ove inicijative zamrle. Generacija poduzetnika i menadžera koja će 2020. steći uvjete za mirovinu možda i ne mora razmišljati što će tada biti. Ako je bila i privatno uspješna s financijama, neće morati brinuti o mirovinama i obveznom zdravstvenom osiguranju. Mlađe generacije, međutim, nisu u tako povoljnoj situaciji. Čak i ako budu imali dovoljno novca za ugodan život svojih obitelji, izuzetno će im biti važno u kakvom će poslovnome i društvenom okruženju voditi biznise. A naslijeđe koje dobivaju nije u sjajnom stanju.

Sredinom 1997. godine napisao sam kolumnu u povodu 20. godišnjice mature moje gimnazijske generacije. Teza mi je bila da smo godište koje nije imalo sreće iskoristiti svojih sedam debelih godina, jer smo u svijet rada ušli u vrijeme krize socijalizma, a onda smo odmah uletjeli u rat i njegove posljedice. Sada, u 2008. treba priznati da smo mi iz 1958. dočekali, ne baš sedam, ali pet ‘debelih godina‘ (2002.-2007.). Pojedinačno ih je iskoristio kako tko, ali kao generacija - zabrljali smo kao i naši prethodnici. Oni su nama ostavili dvadesetak milijardi dolara duga SFRJ, a mi sada ‘štafetnom palicom‘ novim generacijama ostavljamo tridesetak milijardi eura vanjskoga duga Hrvatske. Kao što su se 1997. tadašnji 50-godišnjaci branili da nisu krivi oni, nego političari, tako će i moja generacija izbjegavati priznanje krivice. Bezuspješno! Otežavajuća nam je okolnost da posljednjih petnaestak godina imamo priliku lobirati u predizborno vrijeme i glasovati na višestranačkim izborima.

Možda je pretenciozno očekivati da će hrvatski ogranak europske mreže udruge YES uspjeti promisliti i politici nametnuti viđenje Hrvatske u 2020. (čini se da je i to već prekratak rok, jer ozbiljne zemlje horizont produljuju bar do 2030.). Ali već i činjenica da barem dvadesetak uspješnih menadžera shvaća kako njihov zadatak nije samo maksimiranje profita u tvrtkama koje rade, budi nadu da bi se mogla skupiti kritična masa. Ako današnji 30-godišnjaci ne pronađu generacijske snage za to, vanjski će ih dug poklopiti baš kao što je onaj iz socijalizma poklopio, pa onda petnaestak godina pratio moju generaciju.