Tko kaže da nema prednosti kad si šest, a vjerojatno i sedam godina u komadu u recesiji? Evo, autor knjige ‘The Death of Money’ Jim Rickards argumentira kako Zapad može očekivati veliku recesiju koja bi mogla trajati i 25 godina. Amerikanci, Britanci, Francuzi, Nijemci… tek bi se mogli suočiti s godinama kontinuiranog pada BDP-a. A nama bi to bila sasvim poznata situacija.
Naši konzultanti, psiholozi, psihijatri… mogli bi odlično zarađivati koristeći se iskustvima iz Hrvatske. A osim toga, ako će svaka zemlja ući u 25 godina kontinuirane recesije, onda je nama ostalo još samo 19 godina!
Ispričavam se ako nekomu ovaj uvod nije najbolje sjeo, ali u vrijeme kad je očito da će Hrvatska izgubiti bar još godinu dana nečinjenja odlučnih koraka u ekonomskoj politici, osim cinizma malo je toga ostalo za pisanje.
Europska ‘nagrada‘ Vladajući su hipnotizirani i uplašeno čekaju da napokon dođu ti parlamentarni izbori. Premijer Milanović više zaista nema što reći. Oporba pokazuje da nije promijenila ćud. Čelni čovjek HDZ-a Karamarko otklonio je mogućnost da će, dođe li njegova stranka na vlast, prepustiti premijersko mjesto nekomu s iskustvom iz biznisa.
EU nam je dodijelio ‘nagradu’ za članicu koja će ove i sljedeće godine imati najgore pokazatelje BDP-a. To me podsjetilo na to kako sam se neugodno štrecnuo prije nekoliko tjedana kad mi je jedan strani poslovni čovjek koji se ovim prostorima kreće 30-ak godina rekao: ‘Hrvatska je u EU ono što je Kosovo bilo u Jugoslaviji.’ Pobunio sam se da su Rumunjska i Bugarska manje razvijene, ali čovjek je objasnio da on govori o trendovima i imidžu zemlje među ostalim članicama EU.
U takvim okolnostima jedina je nada za hrvatske građane da okolnosti u okružju budu dobre. Da se Zapad izvuče iz stagnacije pa da mi pokupimo neke mrvice sa stola za dodatno zaduživanje i izbjegavanje otvorenog bankrota. Nažalost, ni tu nam stvari ne idu u prilog. Po svemu sudeći, Zapad se neće uskoro odlijepiti od niskih stopa rasta. Nestabilnost će se uvećavati. Umjetno poticanje potrošnje hiperprodukcijom novca, što čini američka središnja banka, ili najava novog vodstva EU da će se s tristo milijardi eura pokušati potaknuti investiranje mogu na godinu-dvije prikriti prave probleme zapadnog svijeta. Ali faze oporavka bit će sve kraće, a faze stagnacije, recesije i deflacije sve dulje. Kad bogatije zemlje zapadnu u ozbiljne probleme, pokazalo se to i neposredno nakon sloma 2008., prestaju se brinuti za nerazumnije, siromašnije susjede. Toga elite u Hrvatskoj moraju biti svjesne. A nisu.
Gdje je mudra intervencija? U ovom broju Lidera donosimo opsežniji prikaz nove knjige najuvaženijega kolumnista Financial Timesa Martina Wolfa. Dugogodišnji zagovornik vrlo liberalne ekonomije ne odriče se temeljnog uvjerenja da tržište i konkurencija ostaju najjače snage za dinamiku ekonomije, ali priznaje da su danas glavne prijetnje kapitalizmu ‘financijska i ekonomska nestabilnost, visoka nezaposlenost i rastuće ekonomske nejednakosti’. I indirektno priznaje da ih nije moguće riješiti bez mudre intervencije.
Zanimljivo je kako se u stručne, medijske i političke krugove na Zapadu uvukla tema nejednakosti. Nije slučajno da se o knjizi Thomasa Pikettyja toliko govori na Zapadu. I njegovoj tezi da kapitalizam ima ugrađeni mehanizam za povećanje ekonomskih nejednakosti. Onda se nitko drugi do američki FED pojavi s analizom da prosječna američka obitelj danas živi lošije nego 1987. I da je problem što je na strani potrošnje nestala srednja klasa. A onda i donedavno neoliberalni Wolf iz FT-a uoči da su nejednakosti problem. Naravno, ne iz socijalnih pobuda. Potrošači iz tranzicijskih zemalja ‘potrošeni’ su. Zadužili su se preko mjere i više ne mogu kupovati robu sa Zapada. Kina i druge zemlje BRIK-a usporavaju. Zapadu za hiperprodukciju robe sad nužno trebaju vlastiti potrošači. A čak i kad se natiska novac – on opet završi u rukama najbogatijih, koji ga ne troše nego, pojednostavnjeno, stavljaju u banku.
Kapitalizam je do sada pokazao da je vrlo prilagodljiv kad mu je opstanak u pitanju. Sad je pred teškim zadatkom: ravnomjernije rasporediti bogatstvo a da se ne izgubi drajver zarađivanja. Nije rješenje ni ljudima davati ‘socijalu’. Treba im stvoriti produktivna radna mjesta. Bez nekoga genijalnog novog ekonomista koji će naći izlaz it te kvadrature kruga bit će teško i opasno provesti prilagodbu.
Ima onih koji dokazuju da kod nas nejednakosti i nisu tako velik problem kao na Zapadu. Samo, to nimalo ne tješi onog malog iz Baranje koji je učiteljicu pitao ima li što za jelo jer je on gladan.