Tome ima više od deset godina. Službeno sam letio za Seul, glavni grad Južne Koreje. Kad se avion počeo spuštati, pozornost su mi privukli krovovi nad kojima smo letjeli. Krovovi na kućama za stanovanje bili su stari, tamni.
Što bi se reklo, načeo ih zub vremena. Istodobno, krovovi na zgradama koje su očito bile proizvodni pogoni bili su ‘ganc‘ novi. Tjedan dana poslije uslijedio je povratak i niski let nad krovovima u okolici Zagreba. Slika sasvim suprotna: većina krovova na obiteljskim kućama bila je od novog crijepa. Milina za vidjeti. Čak su i na starijim obiteljskim kućama, očito, nedavno, stariji crepovi bili zamijenjeni novima. A krovovi na ono malo zgrada u kojima se provodi nekakva gospodarska aktivnost vapili su za promjenom.
Zemlja ekstrema
Ta mi se slika vratila nakon čitanja dviju vijesti ovih dana. Prema jednoj, Hrvatska je na rang-listi zemalja prema neto financijskoj imovini po stanovniku (7770 eura) na 34. mjestu (šesto Allianzovo izvješće o globalnom bogatstvu). Istodobno najnovije izvješće Svjetskoga gospodarskog foruma (WEF) svrstalo ju je na 77. mjesto prema konkurentnosti. Pa se postavilo pitanje kako je moguće da ispodprosječno konkurentna zemlja ima stanovnike koji su nadprosječno financijski bogati.
Vjerojatno bi slika bila još čudnija da je provedeno istraživanje koliko je prosječni hrvatski građanin bogat u svjetskim razmjerima kad bi se uzela u obzir i nefinancijska imovina (vrijednost nekretnina), a ne samo štednja u bankama. Bio bi to još jedan argument za tezu kako je Hrvatska, kad je o ekonomiji riječ, zemlja suprotnosti. Gotovo nema neke usporedne tablice i grafikona na kojima nije smještena u jednoj ili drugoj krajnosti.
Kad je o nerazmjeru između bogatstva stanovništva i konkurentnosti ekonomije riječ, moguće je već u prvom trenutku naći dva objašnjenja: jedno je bogatstvo građana preneseno iz socijalizma, a drugo je ubrzano vanjsko zaduživanje zemlje.
Hrvatski su građani iz socijalizma izašli natprosječno bogati u nekretninama. Društveni stanovi vrijedni stotinjak tisuća tadašnjih njemačkih maraka otkupljivali su se na početku tranzicije za desetinu cijene. Istodobno su obitelji koje su u socijalizmu živjele u dobivenim društvenim stanovima mogle, uz povoljne kredite čiju je otplatu pojela inflacija, na jadranskoj obali sagraditi vikendice. Koje danas vrijede od sto do dvjesto tisuća eura. Generacije koje su ih gradile otišle su u mirovinu, mnogi vlasnici (ili nasljednici) dobro su ih unovčili i povećali svoju financijsku imovinu.
Kombinacija socijalizma i zaduživanja
Kad je o sve većem vanjskom dugu riječ, koji je danas na razini od gotovo tristo milijardi kuna, u kritikama zaduživanja uzima se da ga je potrošila neka imaginarna država. Koliko god velik dio tako financirane državne potrošnje završio u podjeli ekstrakolača (korupcija) među državnim činovnicima koji su u poziciji da ga dijele i onih koji dobivaju poslove s državom zahvaljujući ‘podmazivanju državnog aparata‘, ipak postoji i velik dio zaduženja koji se godinama prelijevao i do širokih narodnih masa. Koliko god se uski dio u tranziciji obogatio, nejednakosti u Hrvatskoj, prema svjetskim kriterijima, nisu velike.
Logika kaže da, ako je Hrvatska 77. prema konkurentnosti, onda bi i plaće, primanja i štednja trebali na drugim listama biti također na 77. mjestu. A nisu. Nego su na 34. mjestu! Da je takva logika ispravna, potvrđuje da je prva na listi konkurentnosti Švicarska. A čiji stanovnici imaju najveću financijsku imovinu po glavi? Naravno, Švicarci. Korelacija je tu čvrsta. Kao i kod mnogih drugih zemalja.
Kad je o Hrvatskoj riječ, teško je vjerovati da se dugoročno možemo opirati zakonima koji guraju na uravnoteženje. Pa tako, ako Hrvatska u kratkom roku ne krene prema gore na ljestvicama konkurentnosti, neravnoteže će nas gurati sve niže na ljestvicama prema financijskoj i svakoj drugoj imovini, odnosno pokazatelju bogatstva stanovništva. Pa se ne treba čuditi daljnjem osipanju srednjeg sloja.
Ekstreme koje na mnogim pokazateljima iskazuje Hrvatska trebali bi u obzir uzeti stranački kreatori ekonomske politike, ako ne prije, a onda svakako nakon parlamentarnih izbora. Neravnoteže su sve veće i sve teže održive, a stabilnost, koliko se god poslovna zajednica trudila održati je, postaje sve staklenija.