03. travanj 2008.

Hrvatskoj ne trebaju ulaganja o kojima govori George W. Bush

lider.media
lider.media

U vrijeme hladnog rata mjesto trgovinskog atašea u veleposlanstvu najčešće je bilo paravan za vojnog špijuna. Danas se iza većine vojnih službenika u ambasadama skrivaju trgovci oružjem i vojnom opremom

Piše: Miodrag ŠajatovićOva e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Kad bi zbog ulaska u NATO i stigle velike investicije, njihova bi struktura Hrvatskoj više štetila nego koristila

Uoči dobivanja pozivnice Hrvatskoj za NATO savez i posjeta Zagrebu američki predsjednik George W. Bush ustvrdio je da će ‘dobri odnosi s članicama NATO-a s vremenom omogućiti ekonomski rast, a kad se ostvare strana ulaganja u Hrvatsku, ljudi će biti bolje plaćeni‘. Bush je ustvrdio kako vjeruje da postoji veza između sigurnosti koju NATO pruža i gospodarskog suvereniteta. U vrijeme hladnog rata mjesto trgovinskog atašea u veleposlanstvu najčešće je bilo paravan za vojnog špijuna. Danas se iza većine vojnih službenika u ambasadama zapravo kriju trgovinski majstori kojima je osnovni cilj ‘uvaliti‘ što više vojne opreme vojsci zemlje na čijem je tlu veleposlanstvo. Nema besplatnog ručka ni besplatnog posjeta kakav je Bushov. Kad bi postojala kladionica čije će avione na kraju Hrvatska kupiti, ulog bih bez previše razmišljanja stavio upravo na američke F-16. Ako se i zanemari nerealna jednostavnost i jednoznačnost Bushovih teza, hajdemo ipak biti blagonakloni pa prihvatiti Bushovu, ali i Sanaderovu tezu da će se ulaskom Hrvatske u NATO dogoditi val stranih investicija.

Budi nadu da sve više hrvatskih poduzetnika otkupljuje tvrtke od stranaca

U posljednjih se desetak godina pokazalo da strane investicije prije ili poslije dolaze. Problem je kad zemlja primatelj nema strateška određenja koje investicije želi privući, kojima se neće opirati ako neplanirano dođu, a koja će ulaganja otvoreno ili skriveno sprječavati. Kad bi, primjerice, zbog ulaska u NATO u sljedeće tri godine u Hrvatsku ušlo nekoliko milijardi dolara investicija, treba li sve pustiti slobodnom tržištu ili ipak pokušati kontrolirati procese? Ili će se bez ikakva promišljanja prodati Elektroprivreda, ostatak Ine, infrastruktura različitog tipa, vodni potencijal, osiguranje, preostale banke? A Hrvatskoj trebaju investicije koje će u kratkom roku pridonijeti povećanju izvoza uz prihvatljiv utjecaj na okoliš. Kad je sredinom ‘90-ih završio rat, u MMF-u je napravljena studija u kojoj je jedna od teza bila da Hrvatska dobiva ‘dividendu mira‘. Uslijedile su dividende mirne reintegracije, ulazak u WTO, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Svi su ti profiti uglavnom uludo potrošeni. Sada dolazi dividenda ulaska u NATO. Nakon toga i dividenda ulaska u EU.

Kao što su se takve dividende nespremno dočekale prije desetak godine, dočekuju se bez strateškog opredjeljenja i 2008. Legitimno je da nacija ima pravo razvijati se ispod svojih objektivnih mogućnosti. Ali onda se oni koji bi samo trošili eksterne ‘dividende‘ a da ih pritom ne ulažu u dugoročno održiv i brz rast ne smiju buniti kad se pokaže da ljenčarenje ima i svoju bolnu cijenu. Zadovoljiti se rastom od četiri posto ili manjim, i to na osnovi pukoga vanjskog zaduživanja, frustrirajući je izbor za osviještenu manjinu u društvu. Zato me ne impresionira mogućnost da zahvaljujući ulasku u NATO stigne novi val stranih ulaganja koja će se opet svesti na kupovanje domaćeg tržišta. Više me vesele zasad povremene, ali ipak sve češće vijesti o domaćim ulaganjima, odnosno o donedavno nezamislivoj pojavi da hrvatski poduzetnici kupuju od stranaca tvrtke koje su ti isti stranci u prvom valu dolaska pokupovali u Hrvatskoj.

Primjera radi, prošle su godine menadžeri iz tvrtke Senso od mađarskog partnera otkupili svoju nekadašnju tvrtku. Prošlog se tjedna Marijan Hanžeković upustio u kupnju zagrebačke Veterine. Novac zarađen od prodaje udjela u Dinersu dijelom troši za tipični hrvatski poduzetnički izbor (nekretnine), ali drugi dio ulaže zajedno s tvrtkom Genera u projekt suvremene proizvodnje. A ovog je tjedna rovinjski Adris objavio da je od austrijskog vlasnika kupio hotelski kompleks na otočiću Katarini. Jasno je da se globalizaciji ne može uteći, ali svaka domaća pobjeda dokaz je da ima i onih koji ne čekaju da samo ‘čvaknu‘ dio na kraju skupo plaćene dividende ulaska u NATO i EU.