Uvrijeme NOB-a i početka socijalizma jedna od najčešće upotrebljavanih političkih krilatica bila je tvrdnja Karla Marxa ‘religija je opijum za narod’. S vremenom je ispala iz političkog rječnika. Danas bi se ta krilatica mogla vrlo korisno parafrazirati. Glasila bi: ‘Investicije su opijum za narod.’
U 21. stoljeću vladajuće politike diljem zapadnog i pridruženoga zapadnog svijeta, političke oligarhije nesposobne stvoriti uvjete za zdrav ekonomski rast i očuvanje i stvaranje kvalitetnih radnih mjesta, smiruju narod i kupuju vrijeme novom, rekli bismo današnjim rječnikom, ‘sintetičkom drogom’ zvanom investicije. Upravo u trenutku kad je u Hrvatskoj napokon utihnula Vladina euforična opredijeljenost da će nas investicije izvući iz recesije, eto ti iste napasti iz Bruxellesa. Pokazuje se da i Europska unija ima svog Radimira Čačića. Ime mu je Jean-Claude Juncker i novi je predsjednik Europske komisije.
Grčićev popis Gospodin Juncker mislio je, mislio i smislio. Europu će preporoditi investicijskim valom visokim 315 milijardi eura javnog i privatnog novca. Tim ‘new dealom’ planira se otvoriti milijun i pol novih radnih mjesta. Sve lijepo, sve prekrasno!
Naravno da su se u Banskim dvorima pobornici propalog plana o investicijama kao spasonosnu rješenju ozarili. Evo njima saveznika u zadnji čas. Potpredsjednik Branko Grčić ovih se dana sastao s predsjednikom Europske investicijske banke Darijem Scannapiecom i pohvalio se da ima popis od 77 projekata ‘ukupne vrijednosti oko 21,5 milijardi eura’.
Prema ‘daru’ iz Bruxellesa, međutim, treba biti veoma oprezan. Političari koji razmišljaju samo o rezultatu na sljedećim izborima naglavačke će se baciti u pokušaj da se kandidira što više investicija. Na hrvatskom popisu tako je 17 projekata u energetici, 15 u zaštiti okoliša, desetak s područja znanja…
Pravi dobitnici Junckerova ‘new deala’, međutim, neće biti one zemlje koje budu imale najviše započetih investicija. Pobjednici će biti zemlje u kojima su tvrtke koje će dobiti najviše poslova na prihvaćenim investicijama u drugim zemljama. Zato bi hrvatska vlada, ako se već hoće angažirati, morala sve snage usmjeriti na uspostavljanje sustava koji će u ranoj fazi otkriti koje će se investicije provoditi po Europi, koje će se usluge i roba tražiti za ugradnju u te investicije, otkriti ima li u Hrvatskoj tvrtki koje izrađuju takve proizvode i usluge i potaknuti ih na sve potrebne načine da na natječajima dobiju unosne ugovore. Primjera radi, neka Talijani obnavljaju svoje željeznice, a neka Altpro u Italiju isporučuje (i naplaćuje) svoje dijelove za skretnice.
‘Bug‘ u investicijskom tsunamiju U investicijski tsunami koji se pokušava dignuti iz Bruxellesa ugrađen je ozbiljan ‘bug’. Isti kakav bio je u investicijskom planu Milanović-Čačićeve vlade. Novac posuđen za neku investiciju, nažalost, u jednom se trenutku treba početi vraćati. Iz čega ga vraćati? Pa iz prihoda koje donosi završena investicija. Nema dovoljno prihoda? Pa onda se u tu investiciju nije smjelo ići! Dakle, logika za koju ne treba imati diplomu ekonomskog fakulteta kaže da treba imati proizvod i, što je još važnije – tržište za njega. Kad si dovoljno siguran da u svijetu postoji platežno sposobna potražnja za tvoj proizvod/uslugu, onda ideš u investiciju. Drugačiju logiku mogu imati samo oni koji nikad nisu omirisali poduzetništvo.
Sad će se javiti ‘politekonomisti’ novoga kova koji će papagajski govoriti da se investicije u infrastrukturu i zaštitu okoliša ne mogu tako gledati. Da one stvaraju pretpostavke… Nedavno je dobar odgovor dao ministar financija Boris Lalovac: ‘Hrvatski realni sektor ne može podnijeti trošak infrastrukture koju imamo.’ Ako će Junckerove kredite još većim porezima morati vraćati realni sektor, onda hvala na takvim danajskim darovima. Već smo ih se dosta nauživali.
Junckerov plan odraz je nemoći Zapada da odgovori na globalni problem – nedostatak potražnje u uvjetima hiperprodukcije robe i usluga. Sasvim je jasno da prosječni političari pribjegavaju investicijskom ‘opijumu za narod’. Mozak političara misli u horizontu od četiri ili pet godina. Nek se do sljedećih izbora nešto vidi. To što će se naivne zemlje poput Hrvatske uhvatiti u mrežu i još više zadužiti pokoljenja koja dolaze promašenim investicijama, ekipu iz Bruxellesa ne zanima previše. A zašto i bi? Platit će Hrvatska te naivnosti i ludorije svojim vodama, šumama i pokojim otokom. Jer, mladih koji će porezima otplaćivati dugove svojih očeva neće biti. Pobjeći će u inozemstvo.