Kad kao novinar izvjestitelj stekneš naviku da na skupovima sjediš u zadnjem redu, po mogućnosti na stolcu pokraj izlaza, onda to ostane pravilo i kad postaneš urednik/komentator. Ima to svojih prednosti. Nezamijećeno se može iz dvorane ako je skup dosadan; ako je zanimljiv, čuju se reakcije iz tih zadnjih redova koje poslije, u stvarnom životu, mogu biti važne za ishod onoga o čemu se na pozornici govorilo.
Tako je uoči početka HDZ-ove konferencije ‘Hrvatska i EU: razvojna politika 2015. – 2020.’ bilo teško ne čuti kako jedan od devetsto sudionika susjedu u redu objašnjava kako, evo, ima odličan investicijski projekt u energetici, ali ga u nadležnoj državnoj tvrtki ne shvaćaju ozbiljno. Ali zato čeka pobjedu na izborima pa da riješi te svoje probleme. Tijekom skupa taj se isticao najglasnijim i najduljim pljeskanjem kad se za time pojavila i najmanja potreba.
Čekamo HDZ-ove detalje Za razliku od tog primjera u kojem se moguća HDZ-ova pobjeda na parlamentarnim izborima opet želi iskoristiti gotovo isključivo za privatne ili grupne interese, poruke s pozornice o odlučnosti da se provedu radikalne reforme i uspostavi zdrav rast BDP-a od četiri posto išle su u drugom smjeru. Što bi na kraju moglo prevagnuti dođe li HDZ opet na vlast; ne treba tvrditi prije negoli prođe, ako pobijedi, onih prvih sto dana na vlasti.Kad je o skupu riječ, treba reći da je dobro što je održan. I bilo bi dobro da ih HDZ, sad kad je otvorio pitanja poput promjene tečajne politike, održava barem jedanput na mjesec. I treba reći da je politički zanimljivo da je bilo hrabrosti pustiti angažiranog savjetnika iz instituta IFO Hans-Wernera Sinna da, makar i posredno, naznači prijedlog ekonomskog programa koji njegova kuća osmišljava za HDZ. Možda sam politički neiskusan, ali to što će Sinn predložiti teško bi moglo pomoći u predizbornoj kampanji. Ideja o jačanju konkurentnosti logičnim slabljenjem nacionalne valute već služi SDP-u za plašenje širokih narodnih masa. Jedino ako HDZ-ova taktika ne bude ‘bolne rezove’ u kampanji prekriti žestokim ideološkim sukobima. Jednako tako nepoznanica je kako bi se Tomislav Karamarko ponašao kao premijer. Kvalitetni njemački savjetnik poručuje: ‘Radikalne, brze reforme!’; Karamarko se koristi konstrukcijom: ‘Radikalne reforme koje će se provoditi postupno.’ A i pitanje je koliko su mu u stranci jake reformske snage, a koliko interesne iz ‘zadnjih redova’. Ima tu još mnogo kontradiktornosti koje bi trebalo početi razjašnjavati. S jedne strane najavljuje se reindustrijalizacija, a onda se kao jedan od glavnih smjerova najavljuje kopanje kanala. Opet se uvodi ideja da će nas izvući nekakve imaginarne strane investicije. Naivnost na kojoj je Kukuriku koalicija potrošila tri godine lutanja. Jedan od dojmova s HDZ-ova ovotjednog skupa jest da se zapravo računa na jednake mjere koje je najavljivao SDP, samo što se kaže: ‘Mi ćemo imati odlučnosti to provesti.’
Kristalna dvorana svašta pamti Bilo bi super da se pojavi jedna vlada koja će iskreno i bez kalkuliranja početi provoditi svoj paket mjera (uz uvjet da taj paket nije loše kvalitete). Ali u toj istoj Kristalnoj dvorani hotela Westin bilo je mnogo takvih najava. I sve su ostale na zavođenju glasača. Dovoljno je sjetiti se kad je onomad Martina Dalić napravila vrlo dobar ekonomski program. Nakon nje za govornicu je izišao Ivo Sanader. Svi smo očekivali da će dati punu potporu predloženome. A on je najavio – obvezno srednjoškolsko obrazovanje! Drugi dan u novinama o programu Dalićeve okvirić, o Sanaderovoj nevažnoj ideji – cijela stranica. Ili obećavajući sastanci SDP-a, HNS-a i ostalih s predstavljanjem famoznog Plana 21. Vladao revolucionarni entuzijazam, ali poslije pobjede na izborima – Plan zaboravljen...Vratimo se Karamarkovu savjetniku Sinnu. On je poručio da će njegovi napraviti prijedlog mjera, ali da je u Hrvatskoj potreban odvažan lider. Za sada nema naznaka o nekomu domaćem orginalnom, motivirajućem programu. Možda predsjednik HDZ-a ne bi trebao odustati od sintagme o drugome domovinskom ratu (ublažio u ‘ekonomski patriotizam’). Ono što su u Domovinskom ratu bile gardijske brigade, u ovome drugom trebali bi biti tvrtke izvoznici. Za sada su to gerilci koji i bez logističke potpore osvajaju strana tržišta, otvaraju održiva mjesta kod kuće. Nažalost, o tome gotovo uopće nije bilo riječi. Osim kad se spominjala odavno otrcana fraza ‘kako od uvoznika moramo postati izvoznik hrane’.