Premijer Zoran Milanović održao je početkom ovog tjedna znakovit i obećavajući govor pred studentima Zagrebačke škole ekonomije i managementa.
Ako bi se njegov nastup analizirao površno, gornja teza bila bi krajnje upitna. Naime, premijer je svoje obraćanje studentima završio tvrdnjom da ‘ćemo morati tražiti svoja rješenja’, odnosno ekonomski model koji će Hrvatsku izvući iz krize i ‘zamke srednjeg dohotka’. Ali nije rekao koji je to model. Koliko se god činilo čudnim, dobro je da Milanović još nema instant-rješenje. Gledajući sa strane, čini se da premijer, pravnik po struci, a političar po vokaciji, ovih mjeseci ubrzano, uz rad, kao što se to nekad govorilo, uči ekonomiju.
Slušati sebe, a ne druge U predizborno vrijeme bezrezervno je stajao iza ekonomskih najava skupljenih u ‘Planu 21’. Bilo je politički oportuno ne propitivati što je u tom planu konzistentno, a što je na udaru konfliktnosti ciljeva ekonomske politike. Trebalo je dobiti izbore. Kad su izbori dobiveni, Milanović je bezrezervno stao iza svojih ministara Linića i Čačića, koji su počeli, svaki na svom području i svaki na svoj način, provoditi vatrogasne mjere kako zemlja ne bi izgubila ionako klimav rejting. Čini se da je nakon pet mjeseci premijerovanja i donošenja teških odluka Milanović shvatio da sve što se radi ipak nije dovoljno da se Hrvatska strateški preusmjeri i pobjegne od upadanja u glib izmjene faza stagnacije i recesije. Polako se potvrđuje stajalište pokojnog Ante Markovića da premijer mora imati ekonomski program koji je sâm osmislio. Dakle, Zoran Milanović mora ubrzano ekonomski sazreti kako bi od svega čime ga svakodnevno zatrpavaju razni savjetnici, ali i od onoga što stiže s nestabilne globalne scene, došao do rješenja za koje vjeruje da je najbolje za Hrvatsku. Milanović, vidjelo se to iz nastupa u ZŠEM-u, vidi da instant-rješenja ne drže vodu. Ni kejnezijansko tiskanje novca i državne investicije, ali ni njemačka štednja. Možeš raditi jedno ili drugo, možeš raditi i kombinacije - pomaka samo s tim receptima neće biti.
Premijer još nije siguran koji je put pravi. Vidjelo se to iz nastupa u ZŠEM-u. Ipak, nije na pogrešnu tragu. Razumljivo je što kao pravnik lakše vidi potrebu za izgradnjom kvalitetnih (‘otvorenih’) institucija sustava. Kad je o čistoj ekonomiji riječ, onda je on protiv opsesivne potrošačke kulture neoliberalnoga kapitalizma, ali jest za ‘kontrolirano tržište’. Pri kraju predavanja došao je na rub šume koju još treba istražiti ustvrdivši da ako Hrvatska hoće biti bogata mora ponuditi visokovrijedne usluge i proizvode. Nažalost, još nije svladao lekciju da ti novi (ali i postojeći) proizvodi moraju završiti kao izvozni proizvodi. Riječ ‘izvoz’ još mu ne prelazi preko usana. Ipak, priznao je da ulaganja u željeznicu, aerodrome i optiku nisu previše originalna, da to svi imaju i da nas takve investicije dugoročno neće spasiti.
Vizija najkasnije ujesen ‘Treba razmišljati dugoročno i raditi na temelju toga dugoročnog promišljanja’, poručio je Milanović. Problem je što predsjednik Vlade nema mnogo vremena za svoje ekonomsko sazrijevanje. S tim dugoročnim promišljanjem morat će pred javnost izaći najkasnije početkom jeseni. To onda mora biti cjelovit, uvjerljiv i motivirajući paket. Linić i Čačić troše se na nepopularnim potezima, a i po svojim karakterima nisu baš pogodni za pozitivnu motivaciju ‘stakeholdera’. Milanović bi to mogao. Njegova ambicija da bude državnik, a ne samo prolazni političar, dobra je pretpostavka. Treba se sjetiti kako se od mrzovoljnog i često iritantnog šefa oporbe uoči izbora prometnuo u smirenoga kandidata za sastavljača vlade. Možda je sposoban i u kratkom roku sazreti makroekonomski, probrati pravu kombinaciju strateških odrednica i ponuditi inovaciju.
Svima kojima se Kukuriku koalicija na čelu s Milanovićem zamjerila u proteklih pet mjeseci i onima kojima su vladajući iznevjerili očekivanja takvo očekivanje može se činiti nedovoljno kritičnim. Međutim, u ovom trenutku zemlja ima samo tog premijera. Na klupi za rezerve u ovom trenutku nema nikoga. Kako je i premijer rekao da uza sve drugo treba imati sreće, tako i poslovnoj zajednici u Hrvatskoj, ali i društvu u cjelini, treba sreće u smislu da Milanović brzo ‘diplomira’ ekonomiju i dokaže svoje državničke, vizionarske sposobnosti.