Aktualne demografske mjere nisu dovoljne. Ali razumljiv je strah nas starosjedilaca od dolaska desetaka tisuća mladih, ambicioznih, ‘nabrijanih‘ potencijalnih useljenika. Nismo se iskazali u upravljanju samima sobom pa bismo teško ‘menadžerirali‘ i došljake
Akaba je jedina jordanska luka na Crvenome moru. Sjećanje na posjet gradu sa 150.000 stanovnika pojavi se svaki put kad je tema očajna demografska slika u Hrvatskoj. Naša turistička grupa našla se u Akabi jednoga četvrtka prije petnaestak godina. Navečer smo izašli u grad. Zaprepastio nas je broj mladih ljudi na ulicama. A kad je avion za nekoliko dana sletio u Frankfurt, odjednom je, dok smo gledali prisutne Europljane, postalo jasno koliko je jordansko stanovništvo mlado, a europsko staro. Sličan je bio povratak iz Kenije u Zagreb.
Sjećanje na Akabu navrlo je i ovog tjedna kad je MMF objavio da će upravo Hrvatska od svih članica EU imati najteže posljedice zbog pada broja stanovnika. Budući da neće imati dovoljno radnika, neće dolaziti investicije, smanjit će se rast BDP-a pa će Hrvatska, kažu ozbiljne studije, zaostajati za svima. Preteći će je i Bugarska. Na HNB-ovoj godišnjoj konferenciji u Dubrovniku premijer Plenković prigodno je izjavio da je ‘demografski izazov ključno pitanje za opstanak‘, ali nabrajanje onoga što Vlada u vezi s tim radi nije izazvalo osobit dojam.
Demografske mjere – ‘kamilica‘
Demografija polako, s dvadeset godina zakašnjenja, ipak dolazi u središte pozornosti. Točno je da je dio rješenja u mjerama kojima će se zadržati one koji još nisu otišli. Dobrodošle su subvencije na kredite za mlade obitelji. Nema se što zamjeriti ni zauzimanju za promjene u obrazovnom sustavu. Ali budimo iskreni i realni. Sve je to ‘kamilica‘. Uz postojeće demografske trendove sasvim je jasno da je za razvoj zemlje nužno u sljedećih desetak godina privući i u njoj trajno nastaniti, recimo, pola milijuna mladih i bar donekle obrazovanih ljudi. Izbor nije velik. Tu su Azija i Afrika.
Ključan dio opće javnosti za takvu opciju nije spreman. A onda ni plašljivi političari. Nastavlja se već kronično zaostajanje u donošenju pravodobnih odluka. Još od vremena u kojemu vodstvo zemlje nije htjelo ući u CEFTA-u (‘Mi ćemo direktno u EU...‘). Sada je tek prelomljeno da treba liberalizirati uvoz radne snage. Ali prije svega sezonske. Sezonska zemlja, sezonski uvoz radnika... I to tek u trenutku kad je nama starosjediocima poremećena ugoda. Pa nema konobara, spremačica, građevinara... Kad se u kafiću mora dulje čekati kava, kad omiljeni restoran na moru ne radi prije šesnaest sati... Međutim, kao što sezonske gospodarske djelatnosti (turizam) nemaju dovoljan multiplikacijski učinak na rast BDP-a, punjenje proračuna i isplatu mirovina i osiguranje plaća za strankama blizak dio administracije, tako ni sezonska strana radna snaga ne može biti dovoljno rješenje. Nužan je trajan uvoz mladih obitelji.
Za konzervativnu zajednicu to je velik izazov. Stranci naseljeni u velikom broju postaju konkurencija nama domaćima. Oni će biti ambiciozni. Pomagat će jedni drugima u napredovanju. Dio njihove djece bit će konkurentan našoj djeci i unucima. S obzirom na to da mnogi koji su se uljuljkali u nekom od oblika raširenog rentijerstva to neće htjeti priznati, u prvom planu isticat će sigurnosno-ideološko-religijske prijetnje.
Pouke Inka i Maja
Naravno da i te opasnosti dolaze u paketu s parovima ruku koji bi nam trebali zamijeniti one naše koji su otišli u svijet. Ali sposobne zajednice formirane u svoje države pokazuju sposobnost upravljanja promjenama. Ako u ovom trenutku mi domaći imamo u svojim rukama sve institucije države, ako smo, dakle, i igrači i suci, koliko nesposobni moramo biti da ne možemo dovoljno kontrolirati i apsorbirati uvezenu, recimo to grubo, radnu snagu?
Moguće je u strahu od konkurencije doseljenika ne učiniti ništa. Posljedice? Povijest je puna priča o zajednicama, narodima i državama koji su cvali pa nestali sa scene. Lijepe su građevine sagradili Inke i Maje. Ali danas je njihova ostavština samo mamac za radoznale turiste
Budimo iskreni, s pravom smo u strahu. U posljednjih četvrt stoljeća uspjeli smo, tko više (akcijom), tko manje (pasivnošću), razoriti sustav vrijednosti, unišiti stare, a onda i tek uspostavljene institucije. Stotinu tisuća ambicioznih mladih ljudi iz Azije ili Afrike u desetak godina zaista bi moglo prešišati bar pola ovdašnje zajednice.
E, sad, tako dolazimo u petlju. Da bismo ‘menadžerirali‘ uvezene mlade ljude, trebali bismo znati što dugoročno želimo, tko nam za to treba izvana, kako pripremiti institucije da se uklope. A opet, da je to napravljeno, vjerojatno pola mladih koji su otišli iz zemlje ne bi ni napustilo Hrvatsku.
Moguće je u strahu od konkurencije doseljenika ne učiniti ništa. Da se vratim opet na korist od putovanja svijetom: povijest je puna priča o zajednicama, narodima i državama koji su cvali pa nestali sa scene. Lijepe su građevine ostavili Inke i Maje. Ali danas je njihova ostavština samo mamac za radoznale turiste.