Aktualno Ekonomalije Preporučeno Preporuka urednika

Miodrag Šajatović: Nagodba, olakšanje i strah – strancima i do 75 posto Agrokora

HGK

Utorak 19. lipnja 2018. bio je dan pomiješanih osjećaja. S jedne strane, vijest da je Agrokorovo privremeno vjerovničko vijeće jednoglasno prihvatilo prijedlog financijsko-vlasničke nagodbe za posrnuli koncern izaziva kakvo-takvo olakšanje. Premijer Plenković objašnjava da je spriječen gospodarski i financijski kolaps zemlje i da su “održana radna mjesta, omogućena ekonomska budućnost Agrokora i svih partnera, odnosno dobavljača, malih poljoiprivrednika…”.

>>>Novi broj Lidera – Rusi kao gazde

Olakšanje s jedne strane, ali sjeta, tuga i zabrinutost s druge strane. Jer, nagodbom, koja sada ide na Trgovački sud pa će biti ročište gdje je treba prihvatiti najmanje dvije trećine vjerovnika, najveći poslovni sustav u Hrvatskoj prelazi u ruke stranih vlasnika. Ruske banke, banke koje posluju u Hrvatskoj, ali su u stranom vlasništvu, američki Knighthead Capital, ostali vlasnici obveznica… imat će u novoj strukturi najmanje 75 posto udjela u novom Agrokoru.

Gdje smo bili? Nigdje

Naravno da će kod većeg dijela ovdašnje javnosti žal što Agrokor više neće biti u vlasništvu domaćeg poduzetnika izazvati konsternaciju. Zašto žaliti što je Ivica Todorić ostao bez Agrokora? Nije ovdje riječ o Todoriću. On će svoju stigmu nositi kako zna i umije. Radio je dobre stvari, radio je i velike pogreške. Preinvestirao se, prezadužio i rizik je došao na naplatu. Ovdje je riječ o posljedicama odumirućega domaćeg krupnog i srednjeg poduzetništva. Sada bi se moglo reći da je već blizu 50 posto velikih i srednjih tvrtki u Hrvatskoj pod kontrolom stranih vlasnika. A za pet do deset godina, nastave li se aktualni trendovi, domaće poduzetništvo bit će izgurano na marginu gospodarskog života. Zemlja se vraća na vlasničko stanje kakvo je na području današnje Hrvatske bilo u ranim godinama industrijske revolucije, potkraj 19. stoljeća. Gazde su bili poduzetnici iz Mađarske, Austrije, Italije, Češke… Razlika je samo u aktualnom dolasku ruskih poduzetnika, a lagano pristižu i Kinezi.

Izgubljena je još jedna bitka. Agrokor je završio u rukama stranih poduzetnika. Za desetak godina domaći poduzetnici neće držati više od pet posto velikih tvrtki. Hrvatska će se vratiti na strukturu kakva je bila prije stotinjak godina.

Ispada da je pretežno domaće vlasništvo nad velikim i srednje velikim tvrtkama od 1945. do otprilike 2017. (dakle u vrijeme socijalizma i tranzicije) bilo samo privremeno iskakanje. Stvari se u 21. stoljeću vraćaju na stanje potkraj 19. stoljeća. Gdje smo bili? Nigdje. Što smo napravili? Ništa.

>>>Peruško o nagodbi: Svi su dobili kartu za vlak i mislim da su svi jednako nezadovoljni

Nije ovdje riječ o kritici stranih poduzetnika koji preuzimaju hrvatske tvrtke. Svaka im čast. Vrlo često uz dobru logistiku matičnih država, oni čine ono što bi hrvatski poduzetnici uz sofisticiranu potporu državnih institucija trebali činiti sami. U globalnom svijetu neizbježno je primati golove (stranac osvoji hrvatsku tvrtku). Ali golove treba i postizati (hrvatski poduzetnici trebali bi kupovati tvrtke po Europi kao što to čine poljski, mađarski ili češki). S Agrokorovim padom ionako loš rezultat postaje katastrofalan. Jer treba znati da u strane ruke ne prelaze samo posrnule tvrtke poput Agrokora. Nema tjedna a da neki domaći poduzetnik, koristeći se aktualnom fazom kakvog-takvog rasta BDP-a, prodaje obiteljsku tvrtku stranim preuzimateljima.

Što smo napravili? Ništa

Sad će mudraci reći da je svejedno je li vlasnik neke tvrtke domaći ili strani poduzetnik. Da je čak i bolje da to budu stranci jer “donose novu tehnologiju”. Možda stigne koji novi stroj, ali na stotine je primjera da novi vlasnik u preuzetom hrvatskom poduzeću gasi odjele razvoja, prodaje, marketinga i financija. Tu je dodana vrijednost. A ti se odjeli drže u matičnoj zemlji. Ondje se i internim, tzv. transfernim cijenama slijeva neiskazani profit. Hrvatske tvrtke postaju obični proizvodni pogoni.

Svaka čast stranim vlasnicima, ali oni, racionalno, najvažnije funkcije – razvoj, marketing i financije – drže kod kuće. Osvojene tvrtke, uz rijetke iznimke, svode se na proizvodne pogone

Naravno, ako se mirimo s time da opet budemo periferija, onda zbilja nemamo o čemu raspravljati. Politika i preostali poduzetnici morali bi početi promišljati kakvu strukturu gospodarstva želimo za deset godina, hoćemo li braniti domaće vlasništvo ili nam je svejedno. Nagodba u vezi s Agrokorom morala bi biti opomena. Morala bi, ali neće. Promišljanje budućnosti svodi se na “nužnost provođenja strukturnih reformi”. Sve izvan toga većini je političara sasvim nerazumljiva tema.

Muzej grada Zagreba imao je projekt prikaza zagrebačke industrijske baštine u tri izložbe. Prva se zvala ‘Modernizacija na periferiji Carstva, 1862. – 1918.’. Druga je govorila o Zagrebu kao ‘industrijskom centru države’ (1918. – 1945.). Treća je bila posvećena ‘vremenu giganata’ zagrebačke industrije (1945. – 1990.). Bit će zanimljivo, ako se itko ikada usudi prihvatiti četvrte izložbe, kakav će biti naziv za razdoblje 1990. – 2020.?

Komentari