Nekoliko zadnjih ‘Ekonomalija‘ baš su ispale depresivno pesimistične. Ovotjedna kolumna trebala bi biti optimistična. Za to su zaslužni dojmovi s prošlotjedne Liderove, desete po redu konferencije Budućnost obiteljskih tvrtki.
U zagrebačkom hotelu Panorama među dvjestotinjak sudionika bilo je gotovo stotinu nasljednica i nasljednika, tj. predstavnika druge (pa i treće) generacije obiteljskih tvrtki utemeljenih u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Stereotip o tim mladim ljudima (danas uglavnom imaju između trideset i četrdeset godina) vrlo je jak. Unaprijed se uzima da potječu iz obitelji koje su se neopravdano obogatile, da žive životom ‘zlatne mladeži‘ i da će brzo rastepsti ono što će naslijediti. Za ovo posljednje krivi smo i mi iz medija zbog čestog ponavljanja da i na razvijenom Zapadu samo trideset posto obiteljskih tvrtki preživi tranziciju s prve generacije na drugu.
Nasljednici pod pritiskom
Suprotno generaliziranju da su djeca osnivača obiteljskih tvrtki rastrošna i neodgovorna ‘zlatna mladež‘, u Hrvatskoj na scenu, u bar dvadeset posto tvrtki, stupa generacija obrazovanih i ambicioznih nasljednika. Mnogi već zaslužuju respekt
Naravno da među djecom onih koji su devedesetih osnivali privatne tvrtke ima dosta ‘zlatne mladeži‘, da mnogi nemaju sposobnosti, znanja i volje kvalitetno preuzeti obiteljske tvrtke od osnivača i razvijati ih. Često su krivci i sami osnivači, ako su poslovnu praksu gradili sumnjivim metodama pa su to djeca ‘pokupila‘. Ali posljednjih mjeseci, uključujući i spomenutu konferenciju, upoznajem nasljednike koji zaslužuju respekt. Imaju mnogo prednosti.
Odrastali su u poduzetničkom okružju, školovali se i u inozemstvu, mnogi su radili kod drugih poslodavaca. Ako su odlučili raditi u obiteljskoj tvrtki, to je ipak njihov slobodni izbor. Neka ne zamjere poduzetnici-osnivači, ali mnoge njihove kćeri ili sinovi kompetentniji su biznismeni u svojim tridesetim godinama nego što su njihovi roditelji bili kad su imali toliko. I sposobni su, koliko god se neki osnivači svjesno ili nesvjesno opirali, preuzeti obiteljske tvrtke i onda ih razvijati na strukturiraniji način nego do sada. A tu je i strast za uspjehom.
Nekim članovima obiteljskih tvrtki smeta ponavljanje procjene da će sedamdeset posto obiteljskih tvrtki to prestati biti. Bilo da će propasti bilo da će biti prodano institucionalnom investitoru ili dioničkom društvu. Ne treba im smetati. Taj postotak (ne)uspjeha zabilježen je u razvijenim zemljama. I pokazuje se da je dovoljno da od dvadeset do trideset posto obiteljskih tvrtki opstane pa da to bude dugoročno kvalitetan generator rasta bogatstva cijele zemlje.
Sasvim je pogrešna bila poruka da Hrvatskoj treba ‘dvjesto bogatih obitelji‘. Zbog pogrešnog sustava vrijednosti, pretvorbe i mnogih kontroverznih obiteljskih biznisa (to je širi pojam jer obuhvaća sve oblike stjecanja bogatstva, a ne samo ono na poslovanju obiteljskih tvrtki) danas je u Hrvatskoj možda i više od dvije tisuće bogatih obitelji. A malo koristi od toga. Zapravo je potrebno dvije tisuće obitelji, ali stvaratelja dodane vrijednosti u tvrtkama koje će omogućiti mnogo radnih mjesta s plaćama od, recimo, tisuću eura. Stotine i stotine obiteljskih tvrtki diljem Hrvatske već zadovoljava takve kriterije. Ili su na putu da s drugom generacijom to dostignu.
Djeca s posebnim potrebama
Mnoge kćeri i sinovi u tridesetim godinama spremniji su za razvoj biznisa od svojih roditelja kad su bili u tridesetima. Bude li ozračje povoljno, obiteljske tvrtke s drugom generacijom mogu biti generator razvoja zemlje
U knjizi ‘Osnivači, nasljednici i menadžeri‘, koju je upravo izdala Beletra, konzultant Boris Vukić, jedan od najboljih poznavatelja obiteljskih tvrtki u regiji, pripadnike druge generacije naziva ‘djecom s posebnim potrebama‘. Naime, nije lako s osnivačima, kao što nije lako ni djelovati uz njih i nakon njih. Očekivanja su velika, a i neopravdano ih se stigmatizira. Između mladih startupovaca i nasljednika obiteljskih tvrtki šira javnost uvijek simpatizira prve. A zapravo budućnost ekonomije, ali i društva u cjelini, ovisi i o današnjim startupovcima i o djeci roditelja koji su bili startupovci prije trideset godina (samo se tada to nije tako zvalo). Svesti vlasništvo i upravljanje poslovnim subjektima na državu i njezine tvrtke te strane kompanije koje tu imaju svoje operacije, krajnje je opasno. Bez kvalitetnoga domaćeg poduzetništva nijedna zemlja kapitalističkog svijeta nije održivo rasla i imala pristojnu razinu socijalne države.
Sigurno je da će na stotine nasljednika od onoga što su preuzeli od osnivača napraviti respektabilne tvrtke koje će pobjeđivati u svojim nišama na globalnim tržištima. Bit će, naravno, i neuspjeha (Agrokor npr.). Možda za kraj ipak dva primjera obiteljskih biznisa koji mogu oslikati moguću budućnost.
Koliko god Rimac Automobili izgledali kao startup, to je nadogradnja prijašnjeg obiteljskog biznisa. A drugi je primjer samoborski DIV, gdje je osnivač dosegnuo jednu razinu biznisa, a druga generacija napravila je kvantni skok i danas je upravo DIV, kao obiteljska tvrtka, jedini mogući spasitelj Uljanika.