Aktualno Ekonomalije Preporučeno

Miodrag Šajatović: Todorić je morao doći iz Londona i podijeliti sudbinu svojih menadžera

Zapovjednik mora dijeliti sudbinu svojih najbližih suradnika. I u dobru i u zlu. Ako se vjerni suradnici nađu u okružju i završe u zarobljeništvu, njihov zapovjednik od prvog dana mora biti s njima. I tu nema nikakvih izlika.

Vjerujem da je moguće u prethodnim rečenicama prepoznati situaciju u kojoj je Ivica Todorić, većinski vlasnik posrnulog Agrokora, na slobodi u Londonu, a njegovi dugogodišnji vjerni suradnici (Lučić, Crnjac, Puljić, Kuštrak, Canjuga, Galić…) provode noći u pritvorskim ćelijama.

Ako se Ivica Todorić u idućih tjedan dana svojom voljom ne pojavi u Hrvatskoj i ne počne dijeliti sudbinu uhićenih članova Agrokorove uprave, izgubit će i ono malo respekta koji mu je nakon Agrokorova posrnuća bar u dijelu poduzetničke zajednice preostao.

Drugo Todorićevo kršenje nepisanoga poduzetničkoga kodeksa odnosi se na dobit. Kad se tvrtka agresivno razvija i posluje na granici gubitka, ne isplaćuješ sebi 720 milijuna kuna dobiti. Ostavljaš profit u tvrtki!
Vizionari i megalomani

Kad je o poduzetničkoj zajednici riječ, moglo bi se reći da postoji neformalna razina grijeha koje poslovni čovjek u zemlji kakva je Hrvatska smije ili ne smije počiniti. Ili je riječ o sivoj zoni između smjeti i ne smjeti. To je kao nekakav nepisani kodeks.

Hladno gledano, svaki poduzetnik bira strategiju i taktiku kojima će razvijati svoj poduzetnički pothvat. Onaj tko se odluči igrati rizično i agresivno se razvijati koristeći sve svim oblicima financijskih poluga, mora biti spreman i na velike rizike. I kad se financijska poluga slomi, bez obzira na to je li sama pukla ili je netko pomogao da pukne, onda bar sebi treba priznati: ‘Igrao sam riskantno, nisam uspio, sâm sam si kriv.’

>>>Miodrag Šajatović: Miškovićev poučak – Ne junači se, prodaj firme dok im dobro ide

Na granici su prihvatljivosti (ovdje ne govorim o općoj društvenoj prihvatljivosti, nego o sustavu vrijednosti koji vlada u tranzicijskome poduzetničkome miljeu) financijsko-računovodstvene akrobacije. To je siva zona. A i ne postoje čvrsti kriteriji. Tu postoje i dvije strane (dužnik/vjerovnik) koje vode punoljetne osobe pa svatko može prosuditi u što se upušta. A i tu vrijedi pravilo: Dok uspijevaš žonglirati – vizionar si; ako ti loptice počnu padati po podu – pomiri se da ćeš biti zapamćen kao megaloman.

>>>Miodrag Šajatović: Agrokor – Obratiti pozornost na igrače koji nemaju loptu

Ono zbog čega je životno djelo Ivice Todorića također doživjelo aktualnu sudbnu može se pripisati i tome što nije prihvatio pravila modernoga korporacijskog upravljanja. U prvoj fazi obiteljskih tvrtki krutost korporacijskih pravila može biti ograničenje. No kad se dosegne određena veličina, korporativna pravila pretpostavka su dugovječnosti.

Poduzetnički moralni kodeks (neformalan je, nigdje nije zapisan, ali vjerujem da će se mnogi složiti da postoji), međutim, neke stvari ne dopušta.

Tajna Kulmerovih dvora

Ako si se odlučio na agresivan rast i razvoj, ako se zadužuješ i izlažeš tvrtku opasnosti, nikad, ali baš nikad, ne isplaćuješ sebi dobit! Niti ti i tvoja obitelj živite u luksuzu koji se plaća na teret tvrtkinih troškova.

Vlasnik Agrokora ogriješio se o nepisani poduzetnički kodeks. Kao i svaki zapovjednik, tako i vlasnik/predsjednik uprave tvrtke mora podijeliti sudbinu svojih menadžera. I u dobru i u zlu. Slati poruke da privedeni menadžeri nisu krivi iz toplog stana u Londonu nije prihvatljivo.
To je jedan od velikih krimena Ivice Todorića. Ako je točno da je od 2006. do 2015. sebi isplatio 720 milijuna kuna dobiti (mala ograda: treba vidjeti za što je novac upotrijebio), a tvrtke su ‘de facto’ poslovale s gubitkom, onda je to razlog zbog kojega će biti osuđen u zdravom dijelu poslovne zajednice. Pogotovo među onima kojima je Agrokor ostao dužan (koliko god svaki od dužnika bio i sâm kriv, ono što su očekivali u blogovima bila je jasna isprika).

>>>Tužiteljstvo: Todorić se okoristio za preko milijardu kuna, tražit ćemo i blokadu imovine

U Lideru smo objavili na stotine priča o uspješnim poduzetnicima. Malima, srednjima i velikima. Gotovo u pravilu na pitanje što je bitno u tome što ste uspjeli stvoriti zdravu tvrtku odgovor glasi: ‘Nisam izvlačio dobit iz tvrtke. Sav sam profit reinvestirao. Za sebe i obitelj odvojio sam da imamo za pristojan život i ništa više.’

One koji su imali prilike češće razgovarati s Ivicom Todorićem posebno je iznenadilo to što je i u posljednjih godinu dana tvrdio da gotovo nema osobnog vlasništva, da je sve na Agrokoru. A onda se pokaže da su Kulmerovi dvori, na za sada nedovoljno objašnjen način, postali privatno vlasništvo njega i članova obitelji.

>>>Smokvica: DORH u posjedu otoka koji je 11 godina koristio Ivica Todorić

I na kraju, povratak na krimen što Ivica Todorić i sinovi nisu ovog tjedna bili u Zagrebu da podijele sudbinu svojih menadžera. Koliko god poslovi i tvrtke bili veliki, na kraju se sve svede na odnos između čovjeka i čovjeka. Blogovska poruka iz toplog stana u Londonu da menadžeri nisu ništa krivi ima malu težinu. Informacije da su Todorići u Londonu angažirali odvjetnika specijaliziranoga za odgodu izručenja i pitijske izjave odvjetnika da će Todorić doći ‘kad bude trebalo’ dugoročno najviše štete upravo Todorićima. Imaju još nekoliko dana za pravu odluku.

Komentari