Aktualno Ekonomalije

Miodrag Šajatović: Tužna veza između aviona F-16, upucanog lovca i stradalog lipicanca

F-16
Foto: MORH / T. Brandt

Nakon blamaže zbog propalog amaterskog pokušaja nabave vojnih aviona F-16 Barak od Izraela moglo bi se reći da je institucija Ministarstva obrane pretrpjela najozbiljniju štetu u proteklih četvrt stoljeća. Kad bi se na zgradama u kojima se nalaze institucije fizički vidjelo što se unutra događa, na zgradi Ministarstva obrane na Krešimirovu trgu u Zagrebu vidjele bi se raspukline kakve nastanu nakon snažna potresa.

Nažalost, državne institucije u posljednje vrijeme trpe sve veću štetu. Godinama se posprdno tolerirala bandićevska cinična dosjetka ‘neka institucije rade svoj posao’. A događao se opasan proces. Poremećeni sustav vrijednosti nagrizao je institucije. Pa se onda, kad se vidjelo da se u mnogim institucijama ne poštuju procedure i pravila, još više počeo urušavati sustav vrijednosti. Što je dodatno smanjilo kvalitetu institucija koje su na početku tranzicije ionako bile postavljene na slabim temeljima. Svjedoci smo da donedavno linearno pogoršavanje kvalitete demokratskih i gospodarskih institucija ubrzano prelazi u progresiju.

Amateri ili naivci?

Urušavanje institucija poprima zabrinjavajuće razmjere. U većini njih postoji dio zaposlenika koji su zbog toga frustrirani, ali znaju upečatljive primjere loših sudbina onih koji su se pokušali suprotstaviti
Krenimo od MORH-a i neuspjele kupnje borbenih aviona od Izraelaca. Ako pođemo od krajnje dobronamjerne pretpostavke da u cijelom poslu nije bilo nikakvih provizijskih ili sličnih interesa, zabrinjava što se tako velik posao vodio s toliko mnogo pogrešaka. Ministar Damir Krstičević i suradnici stalno ponavljaju da se radilo ozbiljno, poštujući procedure. Ako je tako i bilo, problem je što su polazne pretpostavke bile ispod razine jednoga za zemlju tako važnog ministarstva i sustava u cjelini. Izrael nikad prije nije nikomu prodao prerađene američke avione. Treba biti zaista strašno velik optimist pa zanemariti tu činjenicu. I preuzeti golem rizik vjerujući da će izraelska strana od SAD-a dobiti dozvolu.

To je na razini naivnoga kupca apartmana na moru koji povjeruje prodavatelju da će srediti papire. Apartman baš i nije prodavateljev, opterećen je obvezama prema prijašnjem vlasniku. Pa se kupac (Hrvatska) čudi što prodavatelj (Izrael) od suvlasnika i davatelja građevinske dozvole (SAD) nije dobio dozvolu. I još se glava obitelji kupca apartmana vadi na to da je možda netko iz obitelji i vidio upozorenje da dozvole neće biti. Ali nije on. Vrijednosti i kvaliteta (kontrola) institucija urušavaju se i na mnogim drugim razinama. Uzmimo instituciju Državne ergele Đakovo i Lipik. Stari je ravnatelj potjeran, a novomu, stranački prihvatljivijem, bilo je normalno da konja lipicanca dâ u zakup vlastitom ocu. Koji ga je dao jahati unuku. Da nesretni konj nije završio pod vlakom, javnost vjerojatno nikad ne bi saznala kako se državni dužnosnik odnosi prema povjerenoj mu imovini. Prevladavajući odnos prema takvim sukobima interesa postao je društveno prihvatljiv. Problem nastane kad se dogodi neka nesreća.

Više starijih lovaca uvjerava da nije čudno što svaki tjedan jednog ili više lovaca nastrijele prijatelji. Spominje se relativiziranje ‘treniranja’ budućih lovaca prije nego što dobiju pušku s patronama u ruke. Preko veze se danas prilično lako postaje lovcem u nekim sredinama. Pri čemu i dio liječnika pokazuje veliko razumijevanje za lovce koji možda i ne bi zadovoljili rigorozne preduvjete.

Samo ti provali!

Na raspad sustava još jedino upozorava dio medija. Ali i to je rješivo. Serija apsurdnih sudskih presuda protiv izdavača zbog sramoćenja onih koji se sami sramote s vremenom će, ako se ništa ne učini, utišati i one koji još upozoravaju na pogubno slabljenje institucija društva
Između vikend-vijesti o upucanim lovcima novinske stupce pune drugi primjeri. Pomoćnik ministra branitelja elektroničkom poštom (!) savjetuje nevoljniku da provali u državni stan. Utješno je ako je riječ o krajnje neopreznom dužnosniku. Strašno je ako on živi u praksi koja mu je savjet o provali u stan učinila samorazumljivim i prihvatljivim. A u Državnoj agenciji za obrazovanje četvorici djelatnika bilo je normalno da u fušu pišu EU-projekte za škole. Očito je da nisu računali ni na neki velik rizik da će biti otkriveni.

U skladu je s onom poznatom opaskom jednog inspektora: ‘Nismo našli samo ondje gdje nismo tražili’ to što je u većini institucija i dalje veći ili manji dio zaposlenika, pa i voditelja, ljutit zbog urušavanja njihovih institucija. Ali znaju upečatljive primjere loših sudbina onih koji su se pokušali suprotstaviti raspadu sustava.

Na sve to još jedino upozorava dio medija. Ali i to je rješivo. Serija apsurdnih sudskih presuda protiv izdavača zbog sramoćenja onih koji se sami sramote s vremenom će, ako se ništa ne učini, utišati i one koji još upozoravaju na pogubno slabljenje institucija društva koje bi trebalo biti liberalnodemokratsko.

Komentari