Kapitalizam bez stečaja je kao kršćanstvo bez pakla. To je misao Franka Bormana, koji je ostao zapamćen kao zapovjednik Apolla 8, prve letjelice s ljudskom posadom koja je obletjela Mjesec. Čovjek je imao širinu pogleda iz svemira, ali misao je izrekao kasnije. Od 1975. do 1986. bio je predsjednik Uprave (CEO) Eastern Air Linesa, velike američke zračne kompanije. Koja je propala 1991.
>>>Miodrag Šajatović: Staro poslanje i nove nužnosti poslovnog novinarstva
Bormanova usporedba o stečaju i paklu mogla bi se primijeniti i na rasprave o sudbini Uljanik Grupe nakon što je kriza s likvidnošću izvela radnike brodogradilišta u Puli i Rijeci na ulice. I nakon što je Vlada najavila da će naći rješenje da zaposlenici, njih oko četiri tisuće, dobiju plaće za srpanj i kolovoz.
Pakao ili čistilište?
Dakle, nakon svega što je izašlo u javnost o razlozima nelikvidnosti ne tako davno formalno privatizirane brodograđevne grupacije, teško je ne složiti se da su svi ‘stakeholderi‘, od vlasnika, Uprave, političara do zaposlenika, zaslužili da Grupa završi u stečaju. Ili u najboljem slučaju u predstečajnoj nagodbi (prema Bormanovoj logici, predstečajna je u kapitalizmu što i čistilište u kršćanstvu).
Ima ona izreka da je kapitalizam bez stečaja kao kršćanstvo bez pakla. Stečaj i pakao rezervirani su za najveće grešnike. U slučaju Uljanik Grupe oprost ne zaslužuju ni vlasnici, ni Uprava, ni radnici-mali dioničari
Čitatelji ‘Ekonomalija‘ mogli su se mnogo puta uvjeriti da nisam pobornik neoliberalnoga pojednostavnjivanja da će ‘tržište sve najbolje riješiti‘. Branim tezu kako bi to bilo lijepo, ali da u realnom svijetu napreduju i pobjeđuju zemlje u kojima postoji dobra sinergija između tržišta i mudroga državnog utjecaja. Koliko god pokušavao naći argumente da se na Uljanik Grupu ne primijeni tržišna kazna u obliku stečaja ili predstečaja, nemoguće je naći ijedan smisleni argument koji bi držao vodu. Svi su se ‘stakeholderi‘ kompromitirali.
Počnimo od države i političara. Europska komisija natjerala ih je da se upuste u privatizaciju brodogradnje. U slučaju Uljanika i 3. maja pustilo se radnicima da postanu dioničari. Budući da u drugom krugu za preostale dionice nije bilo dovoljno zainteresiranih, očito je, nagovorene su paradržavne tvrtke da plate ulaznicu. Pa sada država zapravo ima (ne)kontrolu nad gotovo četvrtinom vlasništva Uljanik Grupe. Od Kapitalnog fonda do Fonda za (neprovedivu) razgradnju Nuklearne elektrane Krško. Najveći je krimen države što nije imenovala svoja dva člana u Nadzorni odbor. A istodobno je podijelila pola milijarde eura jamstava koja će se, sve je vjerojatnije, naplaćivati od novca poreznih obveznika. Daš jamstva i ne imenuješ nadzornike! Koliko neodgovoran moraš biti?
>>>Miodrag Šajatović: Biznis plaća slobodu kretanja radne snage manjim profitima i investicijama
Posebna su priča zaposlenici. Vade se da su vjerovali sindikalnim predstavnicima koji su bili u Nadzornom odboru, a ovi su ih iznevjerili. Nezgodno je to kad nekomu vjeruješ pa te iznevjeri, ali svi su zaposlenici punoljetne osobe. Tko im je kriv što su vjerovali? Ili skandalozna izjava da je ‘teško okupiti male dioničare‘. Teško? Pa što onda? Ako je teško, nije neizvedivo. Osim ako i ne pokušaš. Pokazuje se još jedanput da je radničko dioničarstvo dobra stvar, ali samo u poduzećima ‘odlikašima‘. Ondje gdje postoji odgovoran menadžment, sindikalisti i odgovorni zaposlenici. Evo im primjera iz prošlog Lidera i tvrtke ITAS Prvomajska iz Ivanca. Ondje su radnici smijenili nekoliko direktora, zajedno izvukli tvrtku iz gubitaka koje su napravili vlasnici iz pretvorbe... Može se ako se hoće!
Splitski poučak
Krajnji je bezobrazluk prema poreznim obveznicima da država Uljanik Grupi izda jamstva od oko pola milijarde eura, a da onda ne popuni dva mjesta koja joj pripadaju u Nadzornom odboru
Menadžment je posebna priča. Prema nekim signalima, Uprava na čelu s Giannijem Rossandom, čini se, ni u početku nije baš vjerovala da može uspješno voditi sustav. Puniti famoznu knjigu narudžbi ugovorima koji su od početka jamčili gubitke bila je praksa prepisana iz socijalizma i poslije tranzicije. Kako itko danas može tražiti da se u Bruxellesu odobri nekakav plan restrukturiranja? Pa imali su nekoliko godina da ga provedu. Može se o Debeljaku, vlasniku Brodosplita, govoriti ovako ili onako, ali on je na sebi svojstven način u splitskom škveru proveo restrukturiranje. Ali trebalo je imati hrabrosti, nakon što je nekoliko stotina škverana u jednom trenutku zauzelo upravnu zgradu, dati im otkaze. I ne prihvatiti neke ne tako teške zahtjeve sindikalnih čelnika.
>>>Miodrag Šajatović: Treća četvrtina Vladina mandata – počelo pranje prozora sjekirom
Pred Brodosplitom su izazovna vremena, ali bar se pokušalo provesti restrukturiranje. Pogotovo u glavama. Ondje više nije dogma ‘mi znamo graditi brodove i ne želimo raditi ništa drugo‘. Radi se ono što ima veze s metalom i zavarivanjem. Katkad bolje, katkad lošije. Bez obzira na to koji bude pokušaj restrukturiranja Uljanika i 3. maja (oprost, čistilište ili pakao), upravo restrukturiranje u glavama uprava, sindikata, radnika i vlasnika bit će preduvjet da od tih velikih sustava nešto ostane.